“Dobro veče, Sidnej”
Tako nas je prije nepunih 7 godina, tačnije 26 oktobra 2018 izlazeći na scenu u prepunoj “ Enmore Theater” sali pozdravio niko drugi do Halid Bešlić. Malo je onih koje poznajem a koji obitavaju po ovom australskom gradu, a pričaju isti jezik kao ja, da nisu bili na koncertu. Valjda ti uzorci u ljudskom obliku nekako dijele sličan ili isti socijalno kultoroloski svjetonazor.
Elem nekoliko mjeseci unapred kad se među našim ljudima pronijelo da će Halid doći i nastupati zavladala je neka tiha euforija propraćena nestrpljenjem u iščekivanju koncerta. A to se ovde ne događa često. Kako nas ovde nema puno naviknuti da možemo kupiti kartu za nečiji nastup kad god, pa i na vratima na dan samog koncerta, obuzeti razmišljanjem da li uopšte vrijedi ići na nečiji nastup otudjeni od zemalja iz kojih potičemo i zauzeti u svojim svakodnevnim životnim obavezama lako propuštamo sve te brojne domaće izvodjače koji često sliječu na ovaj udaljeni kraj svijeta. Ali to sa Halidom nije bio slučaj. Karte su kupljene čim su se pustile u prodaju i tu nije bilo puno premišljanja, ići ili ne ići. I kad je taj dan je došao, mi srećni napunjeni entuzijazmom i pozitivnom energijom i nadasve lijepo sređeni udjosmo u tu magiju zvanu Halid. Od prvog pa do poslednjeg takta, od prve pa do poslednje pjesme cijela masa okupljena to veče je prepjevala to što nam je Halid ponudio. Kako je moguće da svi baš znaju svaku pjesmu?!
Halid je pjevač zavičaja kojeg više nema. A zavičajne pjesme se nikad ne zaboravljaju. Izgubljenog zavičaja kojeg smo, ne samo mi daleko u svijet odgnani izgubili, već izgubljenog zavičaja i onih koji sjede pored istih rijeka uz koje smo svi odrasli ne mjenjajući na prvi pogled ništa a u stvari gubeći sve isto kao i mi , gubeći zavičaj. Halid je pjevač Bosne koje više nema kao takve i koju mi osjećamo uz njegove prve taktove i nosimo sa nama. Zato su njegove pjesme lako pjevljive jer dodiruju ono najtanje u nama milujuću dušu, pomažući nam da zaboravimo sve neugodne stvari iz prošlosti dajući nam lijepe slike iz našeg odrastanja, druženja, naše mladosti i prvih ljubavi
Ne bih ovim da se opraštam od velikog pjevača uostalom nisam ga ni poznavao niti sam ga ikad u životu sreo . Imam pravilo da ljude, koji me svojim umjetničkim radom zadive, ne želim da upoznajem plašeći se da će mi nešto od moje iluzije koju pravim o njima pokvariti. Nikad ne jurim čak ni da se slikam sa svojim idolima. Jedino sam sebi bio obećao da ću opet otići na njegov koncert ma gdje bio i ako sam u prilici . Obećanje nisam ispunio na žalost, Halid se od te 2018 god nije vraćao za Australiju a ni ja nisam žurio u Jugoslaviju. Kažem Jugoslaviju jer je on postao njen simbol kad je ta zemlja već bila pregažena. To nije slučajnost, to je zasluga tog čovjeka i to nije mala stvar, da mu se s trajno zavađeni južnoslovenski narodi podjednako klanjaju i dive i uživaju u njegovom pjevanju.
Halid će svakako živjeti dugo, duže i od mene ili od vas koji čitate ove redove. Ja ću ga čuvati za one momente sreće kad se želim razveselit ili manje srećne kad duši neki zulum dođe. Kao što čuvam Tomu ili kao što čuvam Džeja. Uostalom mi smo kultura koja se veseli uz tužne ili nostalgične pjesme, a za to nema boljeg od Halida. Sa tom razlikom što ih je Halid pjevao na veseo način davajuci tim pjesmama drugačiju vrijednost još veću i još uzvišeniju, pokazajući svima da nostalgija moze biti i vesela, a tuga ljudska emocija od koje ne možeš pobjeći ali je možeš prevazići bas onako kako je to Halid radio u svojim pjesmama.
Na boljem si mjestu i vjerujem da ćeš i tamo raditi isto. Voljeti ljude i pjevati.
Njegoš Delić, oktobar 2025.