Djetinjstvo, rat, izbjeglištvo i sve ono što je ostalo iza.
Nekada su se fotografije čekale, razvijale i čuvale kao dio porodice. Povratak albumima koje je baka spasila iz zarobljeništva i pitanje šta nam zapravo znače hiljade digitalnih slika koje nestaju jednim dodirom. Zapis o sjećanju, gubitku i onome što ostaje kad kuće više nema.
Ljeto 1992. godine, izbjeglički život u Šapcu i vijest sa televizije koja je sve promijenila. A onda, usred kukuruzišta ravne Mačve, dogodila se Sanja i prvi poljubac. Priča o tome kako ljubav pokuca baš onda kad joj vrijeme nije.
Jedna fotografija Igala, ugledana usred brze večere u autu na drugom kraju svijeta, otvara ljeto koje je davno prošlo. Modro blato, iznajmljena soba, Titova vila među čempresima i opeklina od meduze koja je ostala kao ožiljak. Sjećanje na djetinjstvo uz Jadran i na to koliko je more oduvijek bilo veće od nas.
Jedna priča koju sam čuo onomad za kafanskim stolom ne bi smjela ostati nezabilježena. O dvoje mladih koji su se voljeli preko linije fronta, i o gospođi Kati koja je vidjela čovjeka tamo gdje su drugi vidjeli samo stranu.