admin Nekada su se fotografije čekale, razvijale i čuvale kao dio porodice. Njegoš Delić se vraća albumima koje je baka spasila iz zarobljeništva i pita se šta nam zapravo znače hiljade digitalnih slika koje nestaju jednim dodirom. Zapis o sjećanju, gubitku i onome što ostaje kad kuće više nema.
Jutro u frizerskom salonu, loše skuvana kafa i razgovor koji ostaje da odzvanja danima. Goran nije običan frizer, on je od onih koji u jednoj rečenici objasne sve. Priča o tome kako se trauma ne potiskuje nego pretvara u nešto što se može napisati.
Kćerka voli pirinač sa karijem, a sarmu ne bi ni pogledala. Iz tog malog kuhinjskog nesporazuma otvara se priča o odlasku iz zavičaja, o Drini koja i dalje teče kroz sjećanje i o dalekoj zemlji u kojoj se moralo početi iz početka. Priča o mirisima koji su nekad smetali, a danas se jedu za istim stolom.
Ljeto 1992. godine, izbjeglički život u Šapcu i vijest sa televizije koja je sve promijenila. A onda, usred kukuruzišta ravne Mačve, dogodila se Sanja i prvi poljubac. Priča o tome kako ljubav pokuca baš onda kad joj vrijeme nije.
Igra koja je nekad bila spoj talenta i emocije danas je industrija, a tribine ostaju najpošteniji izvještaj o društvu u kojem živimo. Od navijačkih strasti na Balkanu do njemačke mašinerije i onoga što slijedi kad jaki počnu da slabe. Kratko o fudbalu, pa onda o nečemu sasvim drugom.
Jedno veče u Sidneju 2018. godine, prepuna sala i čovjek koji je znao da nostalgija može biti vesela. Zapis o pjevaču zavičaja kojeg više nema, o pjesmama koje svi znaju napamet i o tome zašto ih čuvamo za dobre i za teške dane.
Postoji prepoznavanje koje ne traži ni riječ ni predstavljanje, ono vučje, po glasu i držanju, koje te na obali stranog jezera vrati kući. Priča o rijekama koje oblikuju čovjeka, o ljubavi zbog koje se prelijeće pola svijeta i o jednom povišenom tonu na plaži koji otvara davno ljeto. Kraj je tih, ali ostaje dugo.
Jedna fotografija Igala, ugledana usred brze večere u autu na drugom kraju svijeta, otvara ljeto koje je davno prošlo. Modro blato, iznajmljena soba, Titova vila među čempresima i opeklina od meduze koja je ostala kao ožiljak. Sjećanje na djetinjstvo uz Jadran i na to koliko je more oduvijek bilo veće od nas.
Ćutanje nije hladnoća niti odsustvo ljubavi, nego jezik koji traži svog sagovornika. Zapis o muškarcu koji se povlači u sopstvenu tišinu i o ženama koje su tu tišinu čitale kao udaljavanje. Uz stihove Tina Ujevića i jedan sasvim jednostavan oglas.
Ljeto 1986. i dječak od deset godina koji prvi put shvata šta znači nositi broj deset na leđima. Sjećanje na Maradonu, na stripove iz djetinjstva i na selo koje je te godine cijelo navijalo za Argentinu. Zapis o tome zašto mali uvijek navijaju protiv imperija.