Zašto pričamo priče? Zašto je ljudima oduvijek bilo važno da jedni drugima pričaju priče? Još su stari Grci shvatili značaj priče i da je najlakše prenijeti neku poruku pričom. Priča je ljudska nasušna potrebna. Pričom uspavljujemo djecu, pričom osvajamo suprotni pol ili pokoravamo mase. Živimo u civilizaciji priče. Kroz priču učimo. Starozavjetno „U početku bijaše Riječ“, označava početak. Jednom izgovorena riječ jeste početak.
E jedna takva priča koju sam čuo onomad za kafanskim stolom ne bi smjela ostati nezabilježena, neispričana.
Da sam ja pisac pisao bih isključivo ljubavne priče. Ima li šta ljepše da kroz ljubavnu storiju raznježiti nečija osjećanja, dotaći maštu o sreći, o jednoj ljubavi za cijeli život. Moja starija sestra i moja rodjaka su cijelo svoje tinejdžerstvo provele u čitanju lepršavih ljubavnih romana, maštajući o nekom junaku iz tih priča.
Odrastajući na selu, život ti pokloni blagodeti, u punom smislu Zmajevog stiha „Al’ je lep ovaj svet, onde potok onde cvet.“ Imaš uvid kako se svuda oko tebe rađa život. Gledaš kako nešto niče iz zemlje, kasnije brineš o tome, pomogneš mu da odraste. Ili recimo gledaš kako se izliježu pilići, probijajući svojim slabašnim kljunovima ljuske od jaja, boreći se za ulazak u život. Obožavaš ih dok su mali, držiš ih u svojim majušnim ručicama. A onda pilići rastu i postanu nestašne odrasle koke.
U rana proljetna predvečerja bi te nestašne koke hvatale svoj zadnji đir pred polazak na spavanje. Bilo je važno da pozobaju sitni kamenčic što je pravilo ljusku boljom, kako bi govorila naša baka. Naš zadatak, nas djece, bio je da pazimo na njih, kako ne bi upadale u vrt i zobale tek iznikle biljčice.
Sestra i rođaka, u takvim trenucima, u taj smiraj dana, bi padale u zanos prepričavanja ljubavnih priča iz tih njihovih romana. Koke bi zobale, a njih dvije bi pričale, bez prestanka. Ja bih nijemo slušao, bez prava da ih nešto ometam ili ne daj Bože prekinem. Znao sam već, da je ta ljubav, o kojoj su djecije strasno razgovarale, bila na prvi pogled, i ona sudbinska za koju se vjeruje da se desi samo jednom za života. Kako to obično biva, na početku sve bi bilo divno. Ljubav bi planula, sve bi prštalo od požude i strasti, iznenadne sreće. A kako je ljubav osjetljiva, krhka, i zna da se muči dok se rađa, došlo bi do komplikacija. Obično bi se pojavio neko treći pa bi sve ličilo na začarani trougao. Taj treći bi se znao nametnuti i po običaju bi bio „a bad boy or girl“. No, ljubavni romani se ne završavaju sa tužnim krajem, ljubav bi pobijedila i ono dvoje pravih bi živjeli do kraja u svojoj sreći. Tad bi vidio osmijeh i zadovoljstvo na licima moje sestre i rođake.
Onda, kao neko otrežnjenje, začuo bi se vrisak naše majke sa terase „Djeco odoše vam kokoši u vrt, pojedoše salatu!“. Čarobni momenat bi bio prekinut, a mi bi se svi bacilli na jurenje pernate živine. Saučesnik uvijek nastrada više nego krivac, s obzirom na količinu krivice. Ja bih po kazni, jurio kokoške po vrtu i za njih i za sebe, a i za ono dvoje srećnika iz ljubavnih romana. I po pravilu u vrtu bi me čekao strašni pijetao sa kojim bih se morao muški obračunati. Svi smo ga se plašili, ali ja sam odbijao to priznati.
Nije meni bilo lako odrastati u ženskom svijetu, mada možda sam zahvaljujuci tome naučio čar ispričanih priča. Ali kako nisam pisac moje ljubavne priče imaju malo drugačiji kraj. Recimo imale bi neku gredu koja bi pala na glavu tom zaljubljenom paru. Takva jedna greda, i to ona ratna pokosila je dvoje mladih ljudi.
Negdje pred samo buđenje pomahnitalog ratnog vihora njih dvoje su se sreli i otpočeli ljubavnu romansu u dobi kada hormoni ključaju, navodeći na neizmjernu strast i požudu. Bili su srednjoškolci. To su one ljubavi koje te prave zrelijim i čine da postepeno ulaziš u fazu odraslih. To su ljubavi u kojima upoznaješ svoje tijelo i iskušavaš prva prava ljubavna iskustva. Takve te ljubavi odvajaju od druge djece tvoga uzrasta, koja ostaju zamagljena u svojim nadanjima, da će se i njima ljepota prve ljubavi desiti, a tebe prave odvažnim, punim sebe. One nemaju nikakvu prepreku, bunio se neko ili ne. Čak ni onu kad dvoje mladih ljudi imaju različite bogove. Mada, to je bilo vrijeme umirućeg komunizma i bogovi možda nisu bili bitni, koliko različite etničke skupine što su se demonski nadvijali nad ovim mladim parom. Dešavalo se sve suprotno od onog što je bratstvo i jedinstvo učilo.
Ali njihova ljubav je bila jača od takvog bratstva i jedinstva. Ljubav slobodna i spontana, naspram nametnutih, forsiranih i lažnih formi ponašanja. Toliko jaka da ih ni puškaranje dviju zaraćenih strana nije moglo zaustaviti. Razdvojeni na dve različite strane smišljali su načine kako da se nađu, vide, osjete. On već stasit momak sa tek napunjenih 18 godinia na prvoj liniji bojišnice. Ona, lijepa bosanska vila, snagom moći jedne žene uspjevala je uz pomoć golobradih rođaka takođe sa prve ali suprotne linije razdvajanja, slati poruke njemu na drugoj strani. I gle čuda poruke su stizale iako su već bili zakleti neprijatelji. Sastajali su se u napuštenim kućama izmedju dve vatre, na puškomet izloženi oku snajperiste. Ali to ih nije sprečavalo da u tih nekoliko dragocenih minuta osjete onu istu strast kao i prvog puta kad su se poljubili. O svemoćni Gospodaru ima li većeg otpora ludilu od to dvoje zaljubljenih, mladih, koje vode ljubav na liniji fronta, prkoseći smrti, nagonom za život. Njih dvoje u desetak kvadratnih metara mira i radosti. Sreća je ipak pitanje trenutka. Jako je mirno u oku uragana.
Sreća nije dugo trajala. On je otkriven i optužen za šurovanje sa neprijateljem. Zapovjednik bojne lično mu je zapretio vojnim sudom, zatvorom. Čelična ruka armije, ali sada u novim uniformama. Jedva se izvukao. Od odlazaka da vidi nju, na samo njihove znane puteve, više nije bilo ništa.
Sreli su se opet u izbjeglištvu negde u okolini Zagreba. Sada na slobodi i bez životne opasnosti. Ali ponor različitosti i ne pripadanje istom etno korpusu bivao je sve veći. Nepremostiv. Na kraju, On je odletio u novi svijet, a Ona se vratila u Bosnu. Ostala su sjećanja i suze na rastanku u zagrebačkoj zračnoj luci.
Osim ljubavnih, bio sam izložen slušanju priča o herojima ulice. Ali ne herojima koje danas poznajemo sklonim ostavljanju dubokih krvavih tragova. Ili o izmišljenim herojima tipa Džejms Bonda, agentima koji nose roleks satove i voze skupe automobile. Ne, moji heroji su bili vitezovi ulice, koji su svoje razmjerice riješavali u poštenim ferkama, negde u nekoj slijepoj ulici ili poljančetu izvan grada. Hrabri do ludila, pošteni do srži. Za takvim herojima djevojke bi uzdisale, bivajući spremne pokloniti im sve, svoju ljepotu, mladost, djevojaštvo. Ti istinski heroji su mjenjali ovaj svijet. Jedan takav je živio kuća do moje. Deset godina stariji, bio je moj idol. Prvi i jedini. Moji prvi koraci, prvi plivački zamasi, prvo penjanje na drvo, prvi odlazak u bioskop, prvo iskustvo sa alkoholom sve je bilo vezano za njega. Njegove priče sa ulica našeg grada, njegove borbe, su duboko ulazile u sve pore moga mozga, maštajuci tako, da ću možda i ja jednog dana biti kao on, heroj ulice.
To naše selo je više ličilo na neki zaseok. Ustvari nekoliko kuća na povišici pored puta, iza kojeg se nadvisuje brdo, tik uz rijeku koja je na tom mjestu sa suprotne strane obale pravi malu deltu, pa je sve izgledalo šire i ljepše. Tu je nekad bilo ukrštanje željezničkog i drumskog saobraćaja. Čuveni voz „Ćiro“, pruga uskog kolosijeka koja je vodila od Sarajeva do Višegrada, a posle do Užica. Gradili su je Austrougari, kao i željezničku kuću u kojoj su se smjenjivali željezničari i njihove porodice jer je na tom mjestu bila rampa koju je valjda trebalo dizati i spuštati, regulisati saobraćaj. Kad su komunističke vlasti poslale „Ćiru“ u povijest ostala je ta kuća da svjedoči o jednom vremenu i podsjeća starije koliko im je pruga značila. Meni je ona izgledala čudno, bila je ogromna i nekako je štrčala u odnosu na druge seoske kuće. Imala je debele zidove i visoke plafone, odisala je nekom strogošću, hladnoćom i tamnim ambijentom. Ako je suditi po njoj jasna je država koja ju je gradila. Ova druga koja ju je naslijedila sigurno je bila nedovršena, kao i kuće koje su se podizale u njoj sa nikad dovršenim fasadama, ali nekako toplije i našoj duši draže.
Žitelji sela su bili i jedni i drugi. Odnosi su bili korektni, komšijski, u skladu sa već spomenutim floskulama tog vremena. Mi djeca smo se više medjusobno družili nego naši stari. Glavno mjesto okupljanja je bilo gdje je nekad prolazila pruga. Kako uzbrdica počinje od same rijeke, napuštena pruga je bila idealna, ostavljajući proširenja za dječiju igru, na kojima sno pikali loptu po cijeli dan. U ljetnim danima bi bilo još interesantnije. Epicentar druženja je bila obala rijeke, a broj djece bi se povećavao jer su dolazili rođaci iz drugih krajeva. Tada bi se pojaviljivala i Ona. I to ni manje ni više nego iz Sarajeva, glavnog grada. Šta znači imati djevojku iz glavnog grada saznao sam mnogo godina kasnije kada sam višegradskim ulicama ponosno prošetao sa jednom Beogradjankom, držeći je za ruku. Kompleks provincije nije mala stvar.
Bilo je nekako sudbinski predodređeno da se njih dvoje spoje u jedno. On hrabri i šarmantni mladić i Ona, ljepotica koja čeka svoga princa. Nekako su i fizički ličili. Visoki i zgodni, atletski gradjeni, bili bi sigurno glavni protagonisti nekog modnog časopisa. Sa svojom tamnijom puti, sa očima divljeg kestena i crnom kosom koja bi im svjetlucala na Suncu izranjajući iz vode u strastvenom zagrljaju. Unatoč staroj ideji da se suprotnosti privlače psihologija tvrdi da su najuspješniji parovi oni koji sliče i sve se događa na podsvjesnoj razini. Šta je istina i koje sile upravljaju zakonom privlačenja ne znam ni sam, ali znam da bi se šetalište u Kuparima, malenom gradiću pokraj Dubrovnika u kojem smo se igrom slučaja svi obreli, znalo uzdrmati kad bi se njih dvoje pojavilo. Lijepi, mladi i preplanuli od sunca plijenili bi svojom pojavom i ljepotom.
I sve je ličilo na san da nije bilo grede. Bili su različite vjerske i etničke pripadnosti. Strah od komšije neistovjerca u Bosni je duboka i korozna. Samim tim mješanje i uzajamne veze nisu bile poželjne i suprotne skupine ih nisu odobravale. Najbolje je ne dozvoliti emocijama da se razbuktaju prema drugovjercu. I ako bi se osjetile, trebalo bi ih odmah gasiti.
Njih dvoje je znalo za to, te su svoju ljubav krili i čuvali kao strogu tajnu. Ja sam bio izabran da budem kurir, zadužen da prenosim infomacije jedno drugome. Znao sam uglavnom sve, gdje i kada je mjesto susreta, koliko dugo mogu ostati, na šta treba da budu oprezni. Iako još školarac Osmogodišnje škole, razumio sam važnost zadatka. I iako još uvijek dijete, znao sam da je njihova ljubav na neki način zabranjena ili makar prećutno društveno neprihvatljiva. Tad sam vjerovatno naučio šta znači čuvati tajnu i koliko je to teško. Ali nisam poklekao. Možda su mi u tome pomogli nedeljni partizanski filmovi koje smo upijali kao sunđeri. Osjećao sam se kao Boško Buha i Sirogojno, djeca bombaši, prerasla svoje dječačke godine, na istorijskom zadatku odbrane domovine. Ja sam čuvao njihovu ljubav, a nesvjesno i domovinu, samo na drugi način naspram mojih junaka iz partizanskih filmova.
Ali ljubav nije moguće sakriti. Ljepota je usud. Njoj se svi dive i njoj svi zavide. Da li je to neko pravilo ili ne, ali uz ljepotice uvijek ide jedna ili dve ružnjikave drugarice. One imaju ulogu da iste brane i štite od silnih udvarača ili nepoželjnih muškaraca. Svjesne svoje estetske manjkavosti naspram one kojoj potajno zavide postaju još ružnije i zlobnije u svojoj unutrašnjosti i na kraju preuzimaju kontrolu i zadaju udarac. Takva jedna joj je jednog dana šapnula na uho: „Rekla sam te babi tvome.“
Izdaja! Kao Judin poljubac Isusa. Njeno lice je ostalo skamenjeno. Znala je šta je čeka. Posle je pričala da su je roditelji tukli opasačem Jugoslovenske Narodne Armije. Taj opasač je napravljen od tvrde kože i jake metalne toke onakav kakav samo može biti opasač čelične vojske, perjanice bratstva i jedinstva. Ali Ona se pokazala čvršćom nego ta vojska i država kojoj smo se svi zakljinjali. Dok je stoički podnosila batine, govorila im je da tuku koliko hoće, ali dok ga voli tako će biti. I da je puste da ga sama preboli, potpunpo shvatajući da se sa batinana može izboriti, ali ne sa osudom njenih najbližih i okoline u kojoj je obitovala.
A u tom su zasvirali ratni bubnjevi, i ta ljubav je poklekla. O njoj više ne znam ništa. On je otišao kako je i živio, hrabro. Pokošen rafalima suprotne strane, pao je na zemlju i nastavio borbu. Nije dozvolio da mu priđu i da dovrše svoj posao. Umro je iskrvavivši. Siguran sam da negde gore na nebu, zajedno sa Svetim Georgijem ubija demonske aždaje i štiti svijet od zla.
Prošla su ljeta od tada. Rat je stao a ja sam porastao. Osjetio sve strahote ljudskog ludila. Mislio sam da je najbolje da se izgrade neki zidovi među nama i mirna Bosna. Ali oni pravi, kameni zidovi. Nastavio sam svoj život izbjegavši iz mog grada, nastanivši se u susjedni koji mi je valjda po imenu i etničkoj pripadnosti a i po svjetonazoru više pripadao. Trebalo je nešto radit’ i preživjet’. U tom novom gradu osjećao sam tjeskobu i nepripadanje. Nije do grada, takva je izbjeglička sudbina. Kao list koga vjetar otkine od njegovog stabla, nošen bespućima, koji na kraju padne pod tuđe drvo. Počeo sam se baviti trgovinom jer za uhljebljenje u neku od lokalnih državnih firmi nisam bio dovoljno domaći. Nisam ni tražio, poštedjevši sebe od novih razočarenja.
Shvatio sam da nisam dorastao heroju ulice, ali takvih kakve sam ja pamtio, više nije ni bilo. Odnekud su se pojavili drugoligaški likovi, koji su prije rata bili izloženi podsmijehu, preuzimajući primat na ulicama izigravajući nove heroje. Miševi postaše slonovi. Šleperi cigara, cisterne nafte su bili preveliki zalogaj za mene. Okrenuo sam se prodaji ženske garderobe, shvatajući žensku prirodu i njihov nagon za kupovinu. Pojavile su se „body“ majice za žene i intimno žensko rublje sa novim konfekcijskim brojevima od S do XXL. Brzo sam naučio veličine. Nedovoljno hrabar za heroja ali dovoljno šarmantan, žene su mi vjerovale i trgovina je dobro išla.
Po robu se išlo širom istočnih dijelova bivše velike države, od sjevera do juga, ali kako je vrijeme prolazilo prelazak granice prebacivanje robe je bio sve teži. Trebalo je pronaći alternativne puteve nabavke. I pojavio se Kiseljak, mali gradić u centralnoj Bosni. Ali nije bilo lako otići tamo. Period tek nakon sukoba sa još svježim ranama i sa još uvijek vrućim neskrivenim cijevima ostavljenim odmah iza ulaznih vrata, pokraj praga, na gotovs. Kameni zidovi nisu izdani, ali su podignuti ovi drugi, nevidljivi i čvršći od bilo kojeg poznatog ovozemaljskog materijala. Koristila se obilaznica iznad Sarajeva lijevom stranom Miljacke podno Trebevića. Zapravo to je bio najkraći put koji je prolazio kroz njihovu teritoriju kako bi se što brže došlo do naše, a sve sa ciljem doći do treće. Reklo bi se začarani trougao. Izgledalo je kao lijepo izvezen šaren ćilim, gdje se prepliću različite boje, prostrt preko minskih polja. To je ona strana Sarajeva gdje proljeće uvijek kasni i sunce se kasno rađa. Ja sam taj put zvao „Put memle i blata“ nadahnut stihovima benda koji mi je obilježio mladost, Zabranjenog Pušenja. Jedino sam se nadao, ako zagusti, da će me na staroj željeznickoj stanici na Bistriku sačekati i spasiti sam Valter. Sve nas. Da će vaskrsnuti i on i isti onaj „Ćiro“, pa da će me Valter staviti na taj voz, rukom pokazujući Sarajevo, zagrliti me zaštitnički i reći: „Ne boj se, sve je bio samo ružan san!“
Kiseljak je bio otkrovenje za mene. Kao da nije pripadao prostoru u kojem se dogodilo toliko žuči. Nigdje nije bilo vidljivih tragova sukoba, porušenih kuća, zgarišta, smeća pored puta, onog cime je moje oko bilo izlozeno tih godina. Sve je bilo nekako čistije i urednije kao da se rat dešavao negde sasvim daleko, na nekim drugim meridijanima. Ljudi su bili pristupačni i otvoreni za posao. Brzo sam se uklopio i brzo sam počeo stvarati poslovna prijateljstva sa lokalnim stanovnistvom.
Moja okrenutost ka ženskoj konfekciji me je vodila do trgkovkinja koje su prodavale te šarene krpice i ja sam uživao u interakciji sa njima. Pored osnovnih trgovačkih pravila zasnovanih na povoljnim cijenama ili kvalitetu robe, volio sam trgovati sa nekim iza koga stoji ličnost i karakter. Kad se sa nekim povežeš snagom sličnog mentalnog sklopa lako dolaziš i do povoljnije poslovne saradnje. I tu nema greške. Takva je bila gospođa Kata. Žena u svojim četrdesetim godinama odisala je nekom gospodsvenošću kojoj sam se potajno divio. Gospodstvo se moglo uočiti na svakom njenom pokretu, bilo da je riječ o njenom odijevanju, frizuri, držanju tijela ili riječima koje su izlazile iz nje, na akcentu koji je vukao ka zapadnoj varijanti jednog te istog jezika. Držali smo se uvijek dogovora i riječ je bila riječ.
Sve dok iz njenih usta jednog dana nije izašla sledeća rečenica: „Sine, ja imam kćerku tvojih godina i željela bih da vas upoznam. Ja bih voljela da mi budeš zet!“
Zastadoh. Pogledah je iznenađeno. I postiđeno. Kad ti neko ponudi ruku svoje ćerke osjetiš neki stid. Stid te, a da nisi siguran zbog čega. Stid te sopstvenih osjećanja koje bi se možda mogle probuditi. Ili ti je neprijatno kako se neko usuđuje čarkati u tvoje emocije. Ili te je strah otvoriti se i doživjeti neuspjeh. Nikad nisam volio takve ponude ili ugovorene varijante. Osjećao bi se kao goveče na procjeni. Želio sam da se to desi samo po sebi i da sve ostane izmedju dvoje ljudi, pa il’ u vječnost il’ u zaborav. Ali kad ti neko ponudi ruku njegove kćerke ne možeš reći neću hvala. To znači da si u očima tog nekog ko nudi visoko pozicioniran i da te cijeni. Moraš pronaći način da se izvučeš a da nikog ne povrijediš.
Sve te činjenice u tom momentu mi nisu bile na pameti nisam se osjećao nit’ postidjeno nit’ neprijatno. Jednom rečju bio sam šokiran, onom mjerom kada ostaješ bez riječi u nevjerici da se to ikad moglo desiti. Jer, rat se koliko juče završio, a ja dobijam bračnu ponudu od strane kojoj ne pripadam. Ili ta strana ne pripada meni. Savršeno mi je bilo jasno da su dva naroda bila u tijesnoj saradnji na tom prostoru i bili protiv onog trećeg. Pričali su mi, da kad je srpski tenk prošao Kiseljakom, da su gradjani bacali cvijeće po njemu kao nekad na Titov mercedes. Ali isto pamtim početak podijela na različite tabore, koji su potajno oduvijek postojali, kad su dva tabora vezivali zastave prkoseći trećem, ovom kome pripadam. Ili ne pripadam. Ali u međuvremenu sam naučio još jedno, da, kratak je put od vezivanja zastava do paljenja istih. Od ljubavi do mržnje ima tako malo. U Bosni…
Gospođa Kata je to rekla sa nekom lakoćom bez ikakve dvojbe. Uz širok osmijeh valjda da mi pomogne, da me oslobodi. A ja, ja sam tad možda izgovorio najgluplju moguću rečenicu.
„Gospođo Kato, znate, ja sam Srbin!“ tiho, više izgubljeno prozborih.
Uplašen od onog što me je snašlo, htio sam da joj kažem kako griješi, i da možda ona ne zna ko sam ja u stvari. Da joj nekako pomognem i da skratimo ove muke što prije. I na kraju da joj krišom kažem da je takvo nešto vjerovatno teško izvodljivo i da je mene onaj isti opasač bratstva i jedinstva toliko ošinuo da su rane jake i duboke i da nema tog melema kojim bi se izvidale. I da ne mogu da joj pričam o svojim mukama i kako me sve to boli. I da je ona osoba koju poštujem i cijenim, ali da neka nevidljiva sila stoji iznadju mene i njene ćerke i ne da naprijed. I da kojim slučajem pristanem kako ću među moje okruženje. Oni bi me osudili i razapeli. Svašta sam želio reći, ali sam izgovorio samo tu jednu jedinu rečenicu.
Ali ispred sebe sam imao ženu koja je sve razumjela. I moje strahove i svu moju muku. I sve moje neizgovorene riječi.
„Znam ja sine da si ti Srbin, i to nije nikakav problem. Ali ja u tebi vidim čovjeka i ništa više. Vidim dobrog čovjeka.“
Kata je bila osoba očigledno daleko ispred vremena kojemu smo svjedočili. Hrabra i neustrašiva. Takva veličina sa razvijenom sviješću koja se izdizala iznad malignog primitivizma i nacionalnih podjela i to u jednom turboletnom vremenu, kada je ogromna većina nisko poklekla istom.
Možda je ta njena rečenica dala klicu nečeg što sam vremenom razumio. Da sopstvenu tragediju ne smijemo pretvoriti u mrak, već u priliku i otvorene ruke, i da iz sopstvenog nataloženog lošeg iskustva izvučemo vrijednost koja može da oplemeni. U protivnom tama postaje naša sudbina.
Nikad nisam upoznao Katinu kćerku. Nedugo posle stiglo mi je pismo iz ambasade Australije. Moj zahtjev za iseljenje je odobren. Kao i mnogi sa tih prostora i ja sam stao u red za odlazak u neki novi, nepoznati svijet. Napustio sam Bosnu i Hrecegovinu zauvijek. Ali nije ona mene. Mada i ja se njoj vraćam u mojim mislima. Ona je moja metafora. Metafora po kojoj i dan danas živim, sa lijepo ispisanim vrijednostima iz ranog djetinjstva, ali i sa boli koju mi je oštro urezala. Ona je moja potka, poprečne niti koje se utkivaju u osnovu tkanja. Ćilim, koji ne možeš da tkaš ako mu je potka loša. To je Bosna.
Njegoš Delić, godine 2025.