Hvatajući zadnje trenutke naše beogradske avanture Emilie i ja, odlazimo u njenu omiljenu igraonicu.. Zadnji nam je dan pred odlazak nazad u Australiju i ne bi bilo lijepo ne reći “Ćao i do ponovnog viđenja” svim novim drugarima., veselim i vještim animatorima iz igraonice koji su sa toliko pažnje brinuli o njoj da sam mogao priuštiti neke sate samo za sebe, ostavljajući moje čedo njima u ruke. Već je uveliko noć, ali Beograd ne broji sate, živi se. Vozimo se i usput po navici komentarišemo sve što nam zapadne za oko.
“What is the Kosovo flag doing here?” upita ona onako sa neba pa rebra.
Ugledah neonsku reklamu na njoj zastava Srbije i zastava Evropske Unije, pola po pola čineći jedinstvo na toj blještavoj tabli. Pomislih, nije Emilie daleko i jedna i druga zastava i Kosova i EU imaju istu plavu boju, i zvjezdice, žute ili bijele. Kao da su to boje rezervisane za te nove projekat države. Kad bolje razmislim i Bosna i Hercegovina svojom plavo žutom zastavom i tim zvijezdama na njoj što bi valjda trebale da simbolišu svjelost, jedinstvo i prosperitet može da se priključi ovom dvojcu.
“Čekaj malo, otkud ti znaš kako izgleda zastava Kosova?” pitam je sav u nekom blagom šoku.
“ I know geography “ sasvim normalno će ona, sigurna u svoje znanje jedne desetogodišnje djevočice.
Objašnjavam da je to zastava Evropske Unije, objašnjavam šta je to i da mi kao država želimo biti članica iste. Doduše u sebi govorim, da nije baš jasno da mi želimo tamo, a još više da oni žele da nas prime.
“Didn’t they steal Kosovo from us?” ispucava ona novo pitanje, a mene već ostavlja u totalnom šoku.
Tek otkud joj ova informacija?!
Ne sjećam se da sam ikad pričao o Kosovu sa mojom ćerkom. Nemam naše kanale, ne pratim vijesti. Ne želim da joj stavljam ni gram nacionalnog naboja, a kamoli ostrašćenosti . Želim da sama osjeti i donese zaključke. Niti želim da je opterećujem svim teškim stvarima vezanim za i oko našeg naroda . Istorija, teritorija, čije je ono, čije je ovo, ko ima za pravo, a ko ne. Ratovi, pobjede, porazi. Nepotrebno zaista.
Pitam se gdje je pokupila ovo sve. Vjerovatno internet mislim se, gdje drugo . Ali šta sve nema na tom čudu , a baš o Kosovu zapamtila. Još je više Australka nego što je naša .
“ Da jesu” odgovaram nekako mučno. Ćerka mi pitanjima daje logično razmišljanje .Gdje i kome kao narod u zagrljaj idemo?!
“Will we get Kosovo back?” ispucava Emilie njeno konačno pitanje, a mene ostavlja lagano u slobodnom padu. Padam pravo na tvrdo tle vidim ja.
“ Da hoćemo “ odgovaram ovaj put siguran, ne ostavljajući dilemu ni sebi ni njoj da može biti drugačije.
Ćutim i razmišljam, nisam niti jedne progovorio do igraonice .
Kosovo je očigledno duh jednog naroda i njegov najveći snabdjevač pa čak i za potomke koji eto ne odrastaju blizu tog izvora, ali ono je vezivno tkivo toliko jako da nas objedinjuje. Kada pričamo o Kosovu pričamo o nama samima. Koliko god se trudili da ne razmišljamo sjenka Kosova nam leži na duši, tužna i upozoravajuća. Izgubimo li ga u našim srcima i u našem umu izgubićemo sebe.
Njegoš Delić, oktobar 2025.