Život je more. Pregolema ovozemaljska masa koja te vuče na dno ili suncem obasjan beskraj. Plavetni put do mirne luke. Na te i takve misli me podsjetila fejsbuk prijateljica objavljujući meni zanimljiv sadržaj na njenom profilu. Lično se ne poznajemo ali prosto ne moraš poznavati nekog osobno da bi shvatio da pripadate istom ili sličnom kružoku. Elem, volim sadržaj njenog FB naloga i od mnoštva raznih, sterilnih i dosadnih, na njen rado podijelim srce, lajk ili komentar. Algoritamski postupam savršeno.
Vraćajući se sa posla u prvim večernjim satima poprilično gladan i iznuren od napora i radne australijske kolotečine svratih u “Mcdonalds”. Ne izlazeći iz auta, koristeći prednost “drive -through” izmišljotine, sa polu otvorenim prozorom uz izduvne gasove čekam svoje sledovanje brze hrane. Uglavnom sve se brzo odvija, baš kao i vrijeme u kojem živimo. Na prvi stop naručiš, na drugom platiš, na trećem uzimaš hranu. Ne duže od 5-6 minuta. Brzo i efikasno i nadsve površno, uz obavezno obostrano izvjestačen osmijeh, ali kulturno “Thank you, have a good evening”.
Zauzimam parking mjesto ispred, namještam sjedište malo unazad ne gaseći automobili, ne štedeći izduvne gasove, uz i dalje otvoren prozor zavlačim nestrpljivo ruku u ogromnu papirnu vreću sa logom te svjetske aždahe, uzimam hranu i počinjem halapljivo da jedem. Koreanski “BBQ” začinjen nekim azijskim ljutim sosom sklepan na brzaka . Obavezni “chips” pržen u najeftinijem jestivom ulju, za koji su mi se klinci kleli, koji obično tu počinju radnu karijeru radeći za neki mizerluk, ali filovani pričom da budu “ proud” jer su dio “Mcdonalds “ familije, da se taj zejtin ne promijeni za cijelo veče i da u istom prže ko zna koliko tura tog pomfrita. Pomislim ovo sigurno diže nivo holesterola do maksimuma. Na sreću tu je “zero sugar” koka kola koja će me spasiti.
Jednom rukom se hranim, trudeći da to nekako progutam u okviru novih 5-6 minuta ne znajući ni sam kuda toliko jurim. Druga ruka je isključivo rezervisana za “screen” moga telefona magično svjetlo u tom mraku za koje smo svi prikovani. Skrolujem brzinom svjetlosti čas po instragramu čas po fejsu vrtim “reels” ko sumanut, ne zadržavajući se ni na jednom duže od 3-4 sekunde. Uz sve to mi onaj sos iz burgera curi niz usne,i lijepi se na moju bradu. Nerviram se, tražim u tom mraku papirne maramice koje velikodušno natrpavaju u istu tu vrećicu valjda shvatajući da se to jelo jede kako je i sklepano, na brzaka. Ali pogled sa telefona ne skidam. I gle čuda jedna slika mi dade za tren malo da zastanem i da moju večeru razvučem, i da komadiće mesa razvlačim po ustima sporije. Moja FB prijateljica je objavila sliku Igala, malog crnogorskog gradića stiješnjenog uz Herceg Novi uz komentar “Jutra u Igalu”.
Kratka, ali dovoljna rečenica da mi probudi sjećanja na taj gradić za koji ne znam ni da li je grad ili samo mjestašce koje počinje tamo gdje Herceg Novi prestaje. Vrati mi sliku plavog Jadrana i čiste morske vode koje bi se znao nagutati kad bi me u igri ostala djeca potapala i držala taman toliko ispod površine puštajući me da izronim već polu ošamućen. Doplivavao bi nekako do obale, udahnuo bih vazduh i onda bi se vraćao nazad među vršnjake vrebajući priliku da i ja nekog tako gurnem u strašne dubine, uživajući u toj maloj dječijijoj pobijedi nikad ne prelazeći granicu koja bi za onog potopljenog mogla biti opasnost. I tako stalno u krug.
Okus morske soli mi pođe na nos. Život je more, pomislih. Neka sjećanja koja ti daju snagu. Prigušeni vulkan u nama koji neočekivano eruptira. Emocija koja zna akumulirati energiju.
Igalo pamtim po blatu, kojim su se reumatične osobe mazale po cijelom tijelu i tako prljavi bi ležali po cijeli bogovetni dan u toj ogromnoj modroj blatnoj površini. Nosio se par više kupaćih kostima jer bi ih blato nagrizalo ili bi ih bilo teško oprati. Iako još sasvim mlada moja majka bi u tome svemu prednjačila, koristeći sve blagodeti i mudro uračunavajući taj besplatni benefit u ionako skupo ljetovanje. I do dan danas ima istu rutinu. Ako već platiš gledaj da iskoristis sve što je moguće iskoristiti. Sunce, vodu, zrak pored mora…
Patim ga po nekoj velikoj bijeloj kući zavučenoj među mirišljavim čempresima koju bi u ranim večernjim satima tokom porodičnih šetnji obilazili. Onda bi šaptom govorili da je to jedna od mnogobrojnih Titovih vila koje su bile rasporedjene po raznim krajevima velike zemlje. Isto tako tiho bi nabrajali mjesta gdje sve doživotni presednik ima te velike kuće, ushićeni i ponosni sumirali bi to kao nešto što je on bio zaslužio . Iako je u mom ranom djetnjstvu on već bio u vječnim lovištima, a za lovišta je bio vezan i za života, još uvijek se oprezno o svemu govorilo. Važila je krilatica i posle Tita Tito. A represivni organi reda su i dalje vrebali, spremni iskaliti silu na slabijim podanicima sistema kojeg su ga svi plašili. Tinjala je neka uplašenost od gubitka onog čega se toliko stvaralo protkano traumatskim iskustvom da se zlo ponovo ne ponovi. Neko zlo o kojem se takođe prigušeno govorilo. Tako se stvarao čudan odnos, ljubav i pokornost prema državi. Pokornost iz straha nasuprot poslušnosti iz ljubavi.
Srećan zbog roditeljske sreće i ja sam bio srećan zbog broja vila . I volio sam Tita , jer su svi bili srećni. Bar meni je meni to tako izgledalo . Ili sam samo bio dijete?!
Kasnije sam shvatio šta bi tek imao da nije bio komunist i da se nije zarekao na skromnost . Ili možda griješim ?! Dobro neću se navuci na oštre hridi politike. Klizavo je.
A najviše patim jednu malu modro plavu meduzu. Siguran sam da je bila plava . Ili mi je sve poplavilo kada me je opekla ili već kako se meduze brane kad osjete opasnost. Plovila je oko mene iznad morske trave kvareći čisto pjeskovito dno. Trava skoro da je izranjala, tolika je bila, kao prava morska neman i ja sam je se plašio. Znao sam da ne treba plivati gdje se dno jasno ne vidi, ali vraže mali šta bi bilo avantura nego izazvati sudbinu . I hrabo sam zaplivao.
Odjednom osjetih prvo neko jako strujanje pa bol na mojoj ruci. Počeo sam da uplašeno vrištim dozivajući pomoć. A koga drugog nego majku, jer jedna je majka . Brzo su me izvadili iz vode, ali se ja nisam smirivao. Toliko sam vrištao da se cjelokupna plaža sjatila oko mene i pokušavala nekako da me umiri i pomogne. Valjda želeći da me smire riješiše da me uplaše odlučivši ili da će me baciti nazad u more pa da me meduze dokrajče ili će pozvati zapuštene pse lutalice. To je bio efikasan način da se djeca umire.
Od raznih stvari kojim bi tih godina nas dječurliju pokušavali zaplašiti pamtim i te nikom krive pse lutalice. Ako si nevaljao odvuće te u zubima bijesni nepelcovani kerovi, doći će milicija po tebe ili će te ukrasti Cigani Čergari. Ove ostale nismo, ali pse bi mi nestašni dječaci po cijeli dan gađali kamenjem. Iako su sumanuto bježali od ljudi i dalje su nam izgledali divlje i neprijateljski.I ako nesvjesni toga vjerovatno nas je ispunjavala činjenica da u hijerahiji nasilja nismo poslednji. Čovjek postaje agresivan od neke bojazni i straha koji u njemu postoji. I uvijek je agresivan prema slabijem od sebe.Što bi rek’o moj genijalni imenjak čiji se grob vidi iz Igala kad se pogled uperi u visinu ka crnogorskim gudurana “Šta je čovjek? Ka slabo živinče!” Slab i neutješan.
I taman pre nego što su me bacili nazad u more mama me je izvukla iz okupljene mase i krenuli smo do iznajmljene sobe. Kao dio privatne inicijative koja je uzimala maha u socijalizmu jugoslovenskog tipa, koja je bio jako popularna i radničkom budžettu prihvatljivija nego skupocjeni hoteli, a ako niste imali sreće da dobijete smještaj u odmaralištu vašeg preduzeća, skromna soba u privatnom smještaju je bila jedini način da se vidi deset dana jadranske obale.
Zaboravite da su te sobe bile u prvom pojasu do morske obale.. Obično bi se nahodali na toj maršuti soba plaža i obrnuto, usput hvatajući zrake sunca . Mama bi i to kaklulisala u svoju računicu pa me je tjerala da hodam bez majice kako bi moja koža upijala što više Sunca. Za nju okruglo ogromno blještavilo na nebu je bilo više od izvora života i preplanule kože. Kao da kad se vratimo nazad među bosanska brda takvog Sunca neće biti. Ne znam zašto ali tih godina mi djeca smo bili primorani skidati svoje kupaće gaćice i onako gologuzi hodati po plaži. Ta privilegija da budeš go ko od majke rođen važila je strogo za uski pojas uz more a nikako izvan toga. Tako smo mi majušna stvorenja dobijali braon boju i na onim dijelovima tijela koja bi kod ovih starijih uvijek ostajala ko snijeg bijela. Nisam uživao u tome, ali sam vjerovatno tad prvi put vidio različitost i kako to u praksi izgleda.
Sobe su bile identične. Jeftini drveni ležaj, mali sto sa obično dvije stolice, čisto da se nešto na brzinu jede ili namaže na hljeb za usput . U ćošku rešo za kafu. Na drugom kraju zida dvokrilni drveni ormar od iverice sa ponekim ofingerom u njemu. Zajednička upotreba kupatila i kuhinje. Sad možda nezamislivo.
Ali tu je ležala prednost. Taj mali prostor u kuhinji, dijeleći police malog skromnog frižidera napunjenog paradajzom, paštetom i jeftinom salamom, davao je mogućnost da upoznaš neke nove ljude iz različitih krajeva .Tu bi se rađala nova prijateljstva, zajednički odlasci na kupanje kao i piva i obavezan mezetluk u večernjim satima kad se ne ide u obilazak Titove vile gdje je atmosfera vjerujem bila drugačija. Ako je ko i bio u tim praznim avetnim sobama prostrane vile, jer koliko god da si imućan ili drustvenim položajem pomognut ne možeš biti na više mjesta u isto vrijeme.
Koračali smo užurbano, mama zabrinuta i pomalo postiđena, a ja umazanog lica od mješavine suza i prašine koja se dizala zahvaljujući naglom vjetru. Spremala se oluja, koja mi je dodatno ulivala stah u kosti. Pitao sam se da li me čeka porcija batina. Majka je bila uplašena, bio sam i ja. Znao sam da kad nešto grdno zgriješim i kad je tako uplašim ne ginu mi vaspitne.
Usput su joj lokalci savjetovali da je najbolje da uriniram po toj opeklinii, i da će mi to pomoći kako ne bi ostao ožiljak i da je ta topla tekućina mnogo učinkovitija nego medicinske kreme koje smo pokupovali u apoteci. Tehnički to je bilo izvodljivo, trebalo je samo izvaditi tada dječiju ćunu i popškiti opeklinu. Slušao sam to ostajući u šoku da ću se morati unerediti po sebi. Nisam, niti sam želio to da uradim i tako je ostao vječni trag na mojoj lijevoj ruci. Ali ne kajem se, imam sopstvenu relikviju na Igalo i jedno plavo bezbrižno ljeto. Batina nije bilo. Majka me je prigrila sebi i rekla da će sve brzo proći.
Da, život je more. Borba neprestana.
Njegoš Delić, juni 2025.