Mi muškarci smo jednostavni. Nahrani i napij. Ok još ponešto. Kažu da se muški mozak razlikuje od ženskog . Naš je jednostavniji, u što ja vjerujem. Podijeljen u komore koje veze jedna sa drugom nemaju. Dvije glavne, jedna za hranu i piće, druga za seks. Pa komora za automobile i ostali hedonizam. Komora za fudbal ili gledanje istog. Dobro tu je komora i za žene i za ljubav. Imamo i komoru za ćutanje i nijemo gledanje u zid, u jednu tačku. Ja posebno. Odlutam tako do Madagaskara i nazad. Popričam sa Dalaj Lamom, iskafenišemo. Pa onda u daleku prošlost, pa malo u budućnost. Od lošeg iskustva, do zebnje šta nosi sutra. Ili prosto ništa, potpuna praznina što je vrhunac tišine kojoj treba težiti. To bi bila sadašnjost. Taj trenutak je vječnost.
Kako starim sve više uživam u tišini. Oduvijek sam volio da se pomalo isključim. Prati me to kako znam za sebe. Divan je to svijet prepun raznih maštarija. Ali avaj ta moja potreba nije nailazila na razumijevanje. Žene bi me pitale zašto ćutim, je li sve u redu, da nisu nešto uradile pogrešno. To ih je pravilo nesigurnim. Pokušavao bih da objasnim, da je to moj način opuštanja, povezivanja, ali nije vrijedilo. Onda bih preuzimao krivicu na sebe, smatrajući tu moju osobinu ne baš dobrom i pokušavao da to ne radim više. Govorile bi da sam pomalo čudan, hladan i nepristupačan. Da malo pričam. Rekle bi: “ti mene ne voliš dovoljno, nije ti stalo” ne shvatajući da:
“Ne ljubi manje onaj koji mnogo ćuti
On mnogo traži i on mnogo sluti
I svoju ljubav kao parče kru’a
Za gladne zube on brižljivo čuva
Za zvijezde u visini
Za srca u daljini “
Tin Ujević
Sada znam. Ja nisam ćutao zarad nečijeg ignorisanja. To nije bila ćutnja kao pasivna agresija. Ne, ja sam težio toj Tišini, pored nekog koga sam volio. Onoj božanskoj gdje nisu potrebne velike riječi, već su dovoljni pogledi, gdje jezik razumijevanja u tišini govori više, gdje se dvoje povezuju u punoći. U Tišini nema praznine.
Gdje su se odmetnuli oni stari romantični oglasi u novinama u kojima su ljudi tražili jedne druge, gdje se težilo osnovnoj ljudskoj potrebi da ne budemo sami. Moj oglas bi glasio sasvim jednostavno; tražim ženu pored koje mogu lako da šutim.
Njegoš Delić, godine 2025.