“Prva je ljubav došla tiho nezvano sama”
Ta ’92 godina prošloga vijeka ne znam kome je donijela radost, nešto dobro. Meni sigurno nije.Izbjeglički konvoj me je odveo u Šabac, grad kraj Save. Naviknut na rodno Goražde i na njegove mostove preko Drine, bilo mi je neshvatljivo kako pored Save, onakve rijeke, a ne na njoj. Tek posle sam shvatio da nije bilo lako živjeti na granici, na nišanu uvijek neprijateljske vojske preko puta.
Tužno je to ljeto bilo. Em nova sredina mentalitetski potpuno drugačija od one iz koje sam došao, em izbjeglička svakodnevnica. Fasluk iz Crvenog Krsta, pogledi nepoznatih ljudi, čudni, potcjenjivački i prezreni, osjetiš ih na potiljku. Neizvjesnost, besparica, ništavilo. Moglo bi se dugo nabrajati. Ko je okusio hljeba izbjegličkoga, razumjeće. Vjeru ti vraćaju dobri ljudi, a bilo ih je. Dosta.
Za sudbinu oca i ostale moje familije zvaničnu potvrdu smo dobili na dnevniku Radio Televizije Beograd. U kući nepoznatih ljudi, koji su nas velikodušno prihvatili i dali nam krov nad glavom. Udarni termin u pola 8 uveče. Mi poredani ispred TV-a , dok ljepuškasta spikerka izgovara imena moga oca, stičeva, rodjaka.
“Odvedeni u nepoznatom pravcu, neki na licu mjesta ubijeni.Neki bačeni u Drinu.” O sudbino ..
Vijest primamo nekako stoički, jer ipak, u tuđoj smo kući. Mada tekle su suze, nijemo i dugo…
A samo 2 mjeseca ranije stari bi me ućutkivao kad bi počinjao taj svemogući informativni program. Prekidao bi moju dječiju igru po kući, jer bi mu bilo važno da čuje šta se novo dešava u zemlji i svijetu. Nije razumio da je to sve ionako laž kako tad tako i danas. A meni su ti širitelji ovih ili onih vijesti nekako oduvijek bilo odurni, hladni i uopšte nikakvi. Naučeni da i najgore vijesti podijele bezosećajno. Naučeni da se itekako poigravaju informacijama fingirajući i spinujući iste po zadataku, kako vladajuća doktrina nalaže.
A sada, saznajem za njegovu tragičnu sudbinu na tom istom TV Dnevniku, u istom terminu. Što ti je igra sudbine ili već šta. Saznajem za očevu tragediju u emisiji koju je tako pomno pratio. Da sam ja neko ukinuo bi Dnevnik defitivno. Što bi se reklo u Bosni nahvato bi se sevapa. Vjerovatno nas je tad rad spasio. Od totalnog posrnuća. Majka je donijela sa sobom zadnjih 50 njemačkih maraka koje smo imali u kući. Otac je potrošio svu ušteđevinu na cigle i beton. Pravila se druga kuća. Malo je bila jedna. Druga je bila za sina. Za sina i snaju kako je govorio. Ko će vjerovati da je rat tu iza ćoška. Definitivno je uzalud pratio Dnevnik u pola 8. Ali milioni su promašili, nije samo moj stari…
Moralo se preživjeti, nešto raditi. A šta drugo u plodnoj i ravnoj Mačvi nego obrađivati zemlju. Motiku u ruke i polako. Kad mi kažu gdje si stekao radne navike. Prekopala se Mačva druže moj.
I baš tu u kukuruzištu ravnice desilo mi se ono čemu sam se najmanje nadao . Ljubav. Jer ljubav pokuca kad joj se čovjek najmanje nada. Desila mi se Sanja. Ja ljepšu ženu nisam vidio. Do tad, u svih tih mojih 16 godinica. Duga tamno smedja kosa, talasasta kao more. Nit puno nit premalo. Lagani ljetni maestral sa Jadrana. Usne zrela kupina, osmijeh koji razoražuva, a tek zubi. Snijeg bijeli, još bijelji naspram njenog bakrenog tena. Oči boje kestenja, a u njima vatra. A ko nije probao vatru u očima, taj se ’ladne vode sa izvora nije napio. Ličila mi je na neku Španjolku koju sam samo gledao u filmovima . Kasnije kad sam joj upoznao tatu shvatio sam da je moja Sanja ustvari Romkinja. Ali meni to nije kvarilo utisak španske telenovele koju sam lično doživljavao. Ona je za mene i dalje bila Latino ljepotica.
Zamišljen sa motikom u ruci, stojeć’ međ’ mladim zelenim već poraslim kukuruzima, tu svu njenu ljepotu gledam. Misli mi se razletele koje kuda, čula ko strune zategnuta, neka sila zavlada mojim umom. Mlad i ja, zelen, ali prav, ko taj kukuruz. Savršenstvo božije, pomislih. Tajanstvena silo pomozi mi da nešto progovorim.
Mislim nisam ni ja bio za bacit’. Nafurani dječak sa kosom do ramena . Malo više talasastom nego što je ljetni maestral. Kao jugo u oktobru mjesecu. Doduše , u njivi uredno vezanam u rep. Pubertet je uradio svoje. Nestalo je onog debeljuce kojeg su svi u školi zajebavali zbog viška kilograma. Rokenrol u srcu. Osmijeh dječaka iz susjedstva, pomalo tajanstven . I oči moje lijepe, ljubi majka.
Molitve nisu uslišene, jezik mi se u čvorove veza. Samo nijemo gledam i stojim ko ukopan . Inače ova osobina me prati cijeli život . Kad me opali ljubavni udar izgledam ko blaženo tele koje ni da mukne. Ali progovorila je Sanja. Očigledno da sam se i ja njoj svidio. I očigledno da je imala više iskustva u ovakvim situacijama. Bila je starija godinu dana od mene. Sasvim dovoljno da mi održi čas iz biologije, hemije, fizike i svih naučnih disciplina koje su povezane u toj iskri kad se dvoje ljudi zagledaju.
Šta da kažem borio sam se kao lav, uglavnom sa samim sobom. Nesiguran i bez ikakvog iskustva .Htio sam joj pokazati da sam poljubio barem desetak djevojčica pre nje, na školskim odmorima ili školskim ekskurzijama. Da sam svoj prvi ljubavni most već prešao. Slatko je to bilo naše njuškanje u kukuruzištu. Stalni pogledi, smijanje bez razloga i držanje za ruke. Kopao sam i za nju . Dva reda njoj, sebi jedan. Džentlmenski.
Napokon, isplaćene su i prve dnevnice za naporni rad. Bezvrijedne novčanice sa puno nula sjećam se. Mislim se biće dovoljno za dve Koka Kole za mene i moju malu. Tako je i bilo. Ispijeno piće u lokalnom kafiću, duge šetnje i parkuša. Sjedimo na klupi, treba nešto da se dogodi. Poljubio bih je ali ne znam kako. Prolazi čini mi se vječnost. Shvatam da sam trebo sručiti neki propali vinjak umjesto Koka Kole. Možda bi mi lakše bilo. Ali ne čeka Sanja, učiteljica života. Poljubila me je, lijepo i sočno, filmski. Ošamućen od iskustva prvog poljupca počeh se nezaustavljivo smijati. Što od dragosti, neizmjerne sreće , što od nekog stida, ne znam ni sam.
“A tebi je prvi put? Tako sam se i ja smejala kad sam se ljubila prvi put” prekide Sanja moje cerekanje, onako pobjednicki. Propade mi strategija i svo moje dotadašnje šepurenje pade u vodu. Otkriven sam, osjetih da tonem. I to ne kao Titanik tiho i polako sa nadom da ću biti spašen, već kao Atlantida munjevito u jednoj sekundi. Plamenice i crvenilo u obrazima, toliko da svijetllim u mraku šabačkog parka. Moj bože…
Na kraju, priznadoh da mi je prvi put . Sanja se smijala i pomalo likovala . Poljubila me je još koji put čisto da mi održi čas. I to je bilo to, za to veče…
Ne mogu se sjetiti da li mi je bilo teže što se tako obrukah ili draže što osjetih čari pravog poljupca. Poljubac je susret najljepši na svijetu, pisao je naš veliki pjesnik Dučić. Ja to tad nisam znao, ali te slatkoće sam želio osjetiti ponovo na mojim usnama. Ali isto nije željela Sanja. Možda mi je narednih dana dala šansu da nešto više uradim, ali nisam. Smušen, smotan i nespreman propustih istu. “Nismo više zajedno” . U te tri njene riječi izrečena mi je presuda.
Vijesti iz Bosne sa ratišta, su stizale sa Dnevnikom. Ne možeš ga izbjeć’ nema šanse . Nagađana o očevoj sudbini su nas razarala. Nadali smo da je još negdje živ, u nekom tamničenju. I da će se odnekud pojaviti. Dugo, dugo smo se nadali. Kad pokopaš svoje mrtve epizoda je gotova. Nema ih, preboliš koliko možeš i ti nastavljaš dalje. Grobno mjesto kao fizički dokaz ti u tome pomaže. Ovako nada te ubija. Nada nije tako dobra jebem li joj.
Postojiš ti, tvoja borba i Božija milost. I to je to.
A u mojim mislila postojala je i Sanja. Jer ljubav pokuca kad joj vrijeme nije. Otkud ljubav u ovim teškim, mračnim, bolnim trenucima?! Čist dokaz da život da stane ne smije, što bi rekao pjevač Sinan u svojoj pjesmi, jedan drugi Rom. I da svjetlost pobjeđuje tamu. I da je mladost neuništiva. Ljubav je pobjeda života.
Ništa mi nije prijalo u Šapcu tih godina, ni škola ni novi drugari. A kome bi prijala izbjeglička golgota.?! Vratio sam se u ratom zahvaćeni Višegrad, međ’ svoj narod i moju raju. Tu me je pored izbjegličke dočekala još gora svakodnevnica, ona ratna . Poginuli, ranjeni, sahrane. Jauk majke iznad kovčega. Govori iznad tamnih odra palih drugova, moj drhtavi glas i promrzle ruke. Pogled skrenut negdje u daljinu.
Ali osjećao sam se da tu pripadam. K’o što ono kažu, u krdu smrdi ali je toplo. Čovjek nije stvoren da bude izolovan. Lijepo mu je u njegovom plemenu, makar padale granate.
Dvije godine nakon Sanje i mog prvog poljupca prešao sam dugo željeni most. Slobodno mogu reći da sam ja u taj rat ušao potpuno nevin. A još slobodnije da sam izašao iz njega čista obraza sa ponekim ljubavnim iskustvom više. Sanja, ja, moj ljubavni zanos, ratni vihor, sve ukupno jedan mali film. Veliki istorijski događaji preko leđa jednog nedužnog dječaka. Za istoričare zanimljiva, za umjetnike inspirativna, ali ne d’o ti Bog živjeti u takvim vremenima.
Ovih dana čuh genijalnu misao Pece Popovića našeg novinara i muzičkog kritičara . “Celi život je povratak u detinjstvo. Ne postoji ozbiljan čovek koji se nečim kreativnim bavio, a da ne nosi neku infekciju iz detinjstva.” Sigurno je tako.
Njegoš Delić, april 2025.