Emilie obožava da jede “Rice with chicken butter in curry spice” . Da joj ponudim sarmu kategorički bi me odbila , ne može je smisliti. A voli taj indijski začin.
Gdje li griješim sa roditeljstvom, pitam se?!
Gledam je kako uživa dok jede i razmišljam kako možeš da ne voliš sarmu. Ja sarmu jedem cijeli život, još od kako me majka odbila od sise. Zapravo život mi je savijen u sarmu .Kad odeš na slavu, domaćica te pita valja li sarma. Ne možes reći, nije nešto. A i zašto bi, jer dobiješ poneku upakovanu za ponijet. Pa svi veći praznici, što oni iz vremena komuniza, što ovi pravoslavni, su takodje zamotani u sarmu. Kad me stranac pita za neko srpsko jelo, ja kažem sarma. Kad me pozovu goste na kafu, kažem može kafica, a može i sarmica. Mislim značaj iste za razvoj prosječnog balkanskog seljačeta je nemjerljiv. Proteže se iznad puke potrebe za hranom i postaje kultorolška stvar koja odlikuje jedan narod . Kao janje ili prase na ražnju. U zavisnosti šta ko voli.
Ali eto moj potomak više voli nešto sa kari začinom. Nemoj sine nismo mi iz Indije.
Sa karijem sam se sreo po dolasku u Australiju. Koliko se sjećam istog nije bilo na meniju tokom mog odrastanja. Ne znam da li je korišćen negdje na prostoru od Vardara pa do Triglava ,ali u mom selu ga nije bilo. Kako sam najdalje otišao do Subotice na sjeveru i Kumrovca na zapadu moje domovine, kultorološki šok po dolasku u zemlju kengura je bio neizbježan. Pripadam generaciji koja je, sem na more, putovala Titovim stazama revolucije. Naravno školskim eksurzijama u cilju produbljivanja kulta doživotnog presednika i Jugoslovenstva. Sjećam se odlazaka u Jajce, na Kozaru, u Jasenovac na Kadinjaču. Sutjeska, i taj meni tada velelepni spomenik petoj ofanzivi i borcima palim u njoj, su mi bili u komšiluku. Tamo su nas vodili još u kolicima, sve sa cuclom u ustima .
Kako je projekat stvaranja Jugoslovenstva propao i zemlja se raspala, ja sam tad počeo putovati do Novog Pazara . Vidiš li ti sudbine?! Naši stariji, švercovali su farmerke iz Trsta, a mi, njihovi potomci, iz Novog Pazara. I nije im odgovarala ta velika zemlja, i sve prednosti koja je pružala. Pa su joj tako nezadovoljni, zabili kolac po sred “junačkije” grudi. Samo se vampiri ubijaju glogovim kolcem. Ta zemlja je ipak zaslužila ljepšu smrt. Na primjer da je samo zaspala. Umrla u snu. Divne li smrti!
Uz svo poštovanje novopazarskih dobrih trgovaca i njihovog džinsa koji je uzgred rečeno bio najbolji, maštao sam o odlasku preko grane. Zavidio sam generaciji koja je odlazila u Trst. Odlazio bih do albanske i mađarske granice, u zavisnosti koju robu sam valjao, cigare ili vegetu. Ali grana se nije prelazila.
Sve dok se jednog dana nisam obreo na obali Tihog okeana. Od početnog entuzijazma, radosti, blještavila koje te udari posred glave, i razmišljanja tipa “hvala ti Bože”, preko kultorološkog šoka izazvanog različitim vrijednostima naspram onih na koje sam navikao, do totalnog razočarenja gdje sam stigao, kratak je vremenski period. Sve okruglo jedno 3 mjeseca. Hvala domaćinu, ali nema šta mi nije odgovaralo ovde. I njihova hladnoća,dinstanca, i njihovi izlasci, druženje, šale. Omađijani američkom kulturom , filovima, muzikom stizali smo u novi svijet sa slikom života o kojem smo samo maštali i zamišljali sebe u njemu. U suštini dobijali smo sasvim nešto drugo. Neka čudna surovost se krila iza tih nasmijanih lica. Osmijeh bez pokrića, izvještačen i namješten.
Mi nismo narod koji je zaluđen velikim brojem radnih sati. Ja bar nisam. Uostalom kao svi južnjaci iz Mediteranskog bazena, volimo hedonizam. Hedonizam je kod nas mjera koliko je život sveukupno dobar, a novac je samo sredstvo da bi se došlo do toga, do uživanja. Jednostavno rečeno nije da mi Srbi ne volimo novac. Volimo, ali da bi ga neumjerno trošili , a manje da bi ga štedjeti i oplođavali. Iz tog ugla meni su sjevernjaci bili ono malo ćaknuti. Tolika potreba da se štedi i investira naspram naše bahatosti. Dva suprotna pola, vjerovatno oba očito pretjerana. Volio sam proučavati sociologiiju i socijalnu psihologiju, recimo o uticaju religije na narode. Zašto su protestantske države najbogatije? Šta ih izdvaja? Tako sam naučio da je svaku radni poziv je od Boga, ne postoji sramota ma šta radio. Sve je podređeno poslu, štednji i stalnom obrtu kapitala . Pa onda kolonijalizam i sveopšta pljačka drugih.Nosilo se i skupljalo se sa svih strana svijeta. Mada znali su da oplode oteto. A kod nas?! Možda se u meni ipak najviše primilo ono socijalističko. Osam sata rada, osam sata spavanja i osam sata odmora i socijalnog druženja. Možda ipak nisam trebao prelaziti granicu. Jugoslovensku.
Smetala mi je i ta različitost. Ova multietičnost. Azijati su mi izgledali kao stvorenja sa neke druge planete. Podsjećali su me na japansku bubu, iritantnog lika iz crtaća , koja je na sve načine matletirala i nadmudrivala Eustahija Brzića, zmiju koja je želi uhvatiti i pojesti. Ali žilavi su Azijati, ne daju se. A tek patke ili koke što su visile u izlozima njihovih mesara po kineskim četvrtima. Naspram njihovim, naše mesare su mi izgledale ko mirišljave cvjećarnice. Gdje si vidio patku uvaljanu u med ili slatko od šljiva?! Pa ne bih to probao nema šanse. A kako tek oni znaju sa lovom, pa ovi zapadnjaci su male mace za njih.
Šta reći o “Middle Eastern” rođacima. Da da rođacima, nisu to Rusi, nemojmo se zavaravati. Ipak smo sa narodima Bliskog istoka vijekovima dijelili zajedničku državu. Malo li je?! Paralele su više nego očigledne, turcizmi u našem jeziku, hrana, muzika. U Bosni, a i šire postoji običaj da kad se ide u goste, muškarac ide uvijek prvi, a žena iza njega, noseći kesu punu raznih mirođija za domaćina . To isto sam vidio kod Turaka.
Radio sam po noćnim klubovima, kockarnicama nagledao se svakojakih, ali rođake je bilo lako uočiti. Obično u čoporu, zvučno neartikulisani i malo je reći bučni, naručivali bi ture i ture pića. Igranka bi nastajala kad bi došlo vrijeme plaćena popijenog. Tad bi se obično svi hvatali za buđelare, vadili novčanice i gurali jedan drugog ko će da plati. Išli su do toga, da su jedan drugog udarali po rukama, a sve u tom čudnom magnovenju da se plati ceh, da se počasti onaj drugi ili da se ispadne važan i dominatan u društvu. Slika kojoj sam i sam mnogo puta prisustovao, samo u našoj režiji.
Ko nije gledao Indijske filmove taj ne zna šta je čežnja, ljubavni jadi i ugovoreni brakovi. Nekad sam maštao o odlasku u Indiju, osjećao sam da je mistična, čudna i drugačija. Valjda sam se i sam doživljavao takvim. Bila mi je privlačna .Ali moj susret sa Indijom dobio je sasvim pogrešan tok od očekivanog.
Vrlo brzo sam skapirao šta je fora u Australjji zemlji sunca, cvijeća bez mirisa i žena bez ljubavi. Ova rečenica me je sačekala po dolasku, a nije da tu nema istine. Jedino zna da bude ‘ladno. “Go hard or go home” govorili bi što iz podsmijeha, što onako ponosito, obraćajući se nama novopridošlim regrutima, svježoj krvi. A zaista u toj kratkoj rečenici sadržana je suština liberalnog kapitalizma. Fora je da zasučeš rukave mili moj. Moraš da okrećeš svoj krug kao miš zarobljen u valjku. Nade imaš, ali izlaza ti nema.
Kako sam se od škole oprostio odavno, za kriminal nisam rođen, ostali sumi srce, ruka i lopata. Naviknut na “go hard” i pre susreta sa liberalnim kapitalizmom nije mi bilo teško. A i šta drugo, ovde nije bilo razvlačenja po kafićima zezanja sa gradskom rajom i jurenja djevojaka. “Go hard” se isplatio. Nakon godinu i kusur od dolaska ovde, uselio sam se u svoj stan. Naravno uz položen depozit i bankarski odobren kredit.
Lijepo prigradsko naselje u jednom od sidnejdskig “surbubs”, sa puno doseljenika sa raznih strana svijeta, spremnih dati spostvenu kožu za “New Start”. Mojih 80 i kusur kvadrata. Volio sam taj stan, činio me ponosnim, a najviše sam uživao u pogledu na rijeku. Vraćalo me je u djetinjstvo. Nekad, u kući gdje sam rođen, budio sam se uz sličan pogled. Ta nova rijeka koju bih jutrom prvu ugledao, ljepotom nije bila ni blizu Drini, ljepotici moga kraja, koju sam sa ljubavlju posmatrao sa prozora moje sobe, nakon što sa ranim proljećem kad se snijegovi otope i sav mulj rijekom bude odnesen ona postaje zeleno biserna i takva bude sve do kasne jeseni kada usled velikih kiša sa okolnih brda ponovo vode počnu nadolaziti i slijevati se u njen riječni tok i ona bi onda postajala nabujala i mutna, neukrotiva i divlja. Na njoj sam naučio prve plivačke zamahe, znao sve njene opasnosti, njene virove, brzake i bukove. I sve njene pitome dijelove. Kad me pitaju odakle sam, volim reći sa Drine. Iako razdvojeni Ona je živa u meni i teče mojim venama dajući taj identitet i snagu da nikad ne pokleknem na životnim krivinam i neprestanim oštrim zavojima . Možda je zato Drina kriva , teče krivo kao opomena. Ona je učiteljica života.
Ali mislio sam, dobro je da o novoj rijeci pored koje sada živim ne znam ništa , kakve sve tajne krije i kakve je ljudske sudbine sa sobom odnijela. Na kraju krajeva i da ih ima, nisu moje, niti ih želim znati. Ne dotiču me ni izbliza, kao one sa moje rijeke, ranjive i bolne.
I sve je bilo idila, sve je ličilo na san. Pravi američki, samo u zemlji starih Aboridžana. Kažem sebi, bravo mali.
Sve dok nisam upoznao Indiju u komšiluku mističnu i drugačiju, sa sve kari začinom. Vikendi su bili najteži, kad bi susjedi kuvali i spremali naveliko. Kad se Indijci okupe nedeljom, to izgleda kao beogradski GSP u špicu. Jedno na drugo. Nije mi smetala mnogobrojna obuća ispred njihovih vrata pored kojih bih prolazio na putu do mog stana. To izuvanje, to smo imali u Bosni . Ali kari se uvlačio u sve pore moga stana, sa meni tada nepodnošljivim mirisom. Koliko god da se zatvoriš mog’o si ga osjetiti . Prosto kari prolazi i kroz najdeblje zidove. Naložio sam majci da udarimo neku kontru. Palo mi je na pamet da zakiselimo kupus, jak je to miris, pa kom obojci kom opanci. Ne znam da li sam zadao koji udarac mojim komšijama, ali sam junački trpio kari udarce. Junak sam bio isto, kad bih recimo imao susrete sa nekom ljepoticom Bolivud tipa. Šetaš se plažom, veče je mirišljavo, spreman si ko mačka, ali osjetiš kari na njenoj koži. Ko to nije osjetio ne zna šta je muka. Ljubio bi, ali da je bar negde usput maznula ćevape sa lukom. Meni bi bilo lakše.
“ Tata, would you like to taste my food?” – prenu me ćerka pitanjem kao da pretpostavlja o čemu razmišljam. Još je mala djevojčica, ali zna da znam odlutati sa mislima daleko.
“Da hoću naravno, ovaj kari nije toliko jak pa je dobar”
Večeramo zajedno Emilie i ja, ona indijsku a ja vijetnamsku klopu, sa sve čudnim mirisima i ukusima, i sa sve pečenim patkama uvaljenim u slatke okuse i uživamo. I sa karijem.
Kulturološki šok davno prevazidjen. Ovo balkansko seljače u međuvremenu poraslo i proputovalo širom dunjaluka. Jeo raznih đakonija sa razlicitih meridijana , probao razne začine i zaljubljivao se u mnoge mirise . Pio sokove sa najljepših izvora. Ali i sarme se nisam odrekao.
Njegoš Delić, april 2025.