Još jedna u nizu fotografija. U današnje vrijeme fotkamo se brzinom svjetlosnih godina, sumanuto galopirajuće. Jedna za drugom u nekom beskraju i nikakvom značenju. Nije to ko nekad da porodično zasjednete pa razgledate stare fotografije. Nije to ko nekad da se vežeš za neku fotografiju .To je bio čar.
Kad su nas onomad potjerali iz domova, od svog pokućstva najviše smo žalili za porodičnim fotografijama.
“ Eh da sam makar iznijela slike” govorila bi majka, a suza bi potekla niz njeno lice.
A to su bile drugačije slike od ovih današnjih. Štampane na tvrdom foto papiru trebale su proći proces razvijanja da bi se našle u rukama onih koji bi ih sa nestrpljenjem ićčekivali. I u tome je bio cijeli štos, taj period čekanja koji je nosio u sebi znatiželju i radost kad bi ugledali svježanj tek izradjenih fotografija.
Ko je imo sreće da ima fotoapart bilježio je događaje češće, a ko nije, čekao je tetka na privremenom radu u Njemačkoj, da dodje o kakvom prazniku, uključi tu magičnu kutiju i opali koju sliku.
Meni su oduvijek bile najdraže one morske. Tata, mama, sestra i ja u vodi do koljena. Oko nas plavetnilo. Mi crveni i izgorjeli, oguljene kože od toplote užarenog Sunca. Osim ako nije crno-bijela fotka. A one su preteče svih preteča, nosile su neku posebnu emocionalnu dubinu, igru svjetla i sjene stvarajući tako dramatičnost slike. Crno-bijele fotografije često prenose poruke jasnije i snažnije i u porodičnim albumima zasluženo stoje na prvim stranicama, u njih se najviše gleda i tjeraju gledaoca da rovi duboko po svojim sjećanjima.
Ako imaš sreće i tvoji to ne smatraju pretjeranim luksuzom mogo si dobiti fotku sa magarcem. Onim što ga ‘vataju obalom, od Splita do Ulcinja. Ja sam ga sreo na plaži Lapad , naselje Babin Kuk, grad Dubrovnik. Omiljeno ljetovalište, i omiljena plaža i na njoj tobogan niz koji smo klizili direktno u more. Kakva dječija radost i osjećaj slobode. Još ponekad mi se vrati okus morske vode, ukršteni mirisi borovine i i slanog zraka u dugim večernjim šetnjama. Dugo godina nakon, kad su se stvorili nekakvi uslovi, otišao sam na istu tu plažu, sjeo pored tog tobogana udišući vazduh i razvijajući preostale slike iz prošlosti.
Ili one fotografije kad te roditelji odvedu u jedinu foto radnju u tvom gradu, da te prvi put profesionalno slikaju. Volja ti bilo, da te popenju na drvenog konjića ili da te uguraju u čeljusti kakve morske nemani pravljene od kartona. Ja ovakav hrabar nisam smio ni jedno ni drugo. Sestra je bila neustrašiva, glava joj je bojažljivo virila kroz zube ajkule. Meni su uvalili tog konjića dok su mi tekle suze od nekog straha i uzbudjenja, suze su se usput mješale sa slinama koje bi silovito frcale iz mog nosa, sve zajedno natapajući moje dječije lice. Mama je žurno sve to brisala ne dozvoljavajući da mi sve isprlja bijeli svečani džemperak ispleten rukom moje bake samo za tu priliku. Na kraju su me nekako postavili pored i uslikali, jer na tog malenog drvenog ata zajahao nisam. Roditelji izbezumljeni mojom reakcijom izvinjavali su se zajapurenom fotografu Raifu sa cvikama dioptrije “dna tegle”, onih velikih staklenih tegli koje su žene sa jeseni koristile za čuvanje turšije u njima. On se svojski trudio da mi nekako udovolji kako bi namjestio povoljan kadar, usput i sam brišući znoj sa svog visokog čela vjerovatno ne znajući kakvo mu se kreštavo derište našlo u radnji. Raifa sam posle toga viđao kroz cijelo moje školovanje jednom godišnje, kad bi došao da nas učenike uslika zajedno sa učiteljima i dok bi izdavao kratke naredbe gdje ko da stane kako bi kadar opet bio dobar, meni bi se iznova vraćala slika mojih otegnutih slina, bijelog džemperka i njegovog preznojavanja. Neke slike žive vječno u nama.
Ipak takve fotografije dijelom su bile spašene. Ono što nismo mi uradili , uradila je baka i to iz zarobljeništva kao jedna od rijetko preživjrlih iz mog sela. Čuvala ih i krila cijelo vrijeme u takvim okolnostima, ne znajući ni sama da li će izaći živa i ugledati opet nas, svoju unučad . Možda joj je taj mali albumčić veličine i formata tadašnjih fotografija, davao snagu da izdrži teror neizvjesnosti i života o koncu u tmurnom vremenu, zatočena i ponižena na kraju svog životnog puta. Tri ipo godine duge.
Jednog od mnoštva porodičnih albuma našla je u vrtu ispred naše kuće među buranijom. Komšije nisu bile zainteresovane za iste , više su bili naklonjeni iznošenju pokućstva, pa su stolovi, stolice, regali, veš mašina tipa “Gorenje” bili odnešeni, ali su knjige, fotografije, moji albumi sa značkama i ostale njima nebitne stvari bili frljakani svuda po dvorištu i oko kuće. Još je dodala da je buranija bila rodila ko nikad, jedva da je vidjela album. I cijeli vrt se kaže zelenio kao nikad do tad pun života i plodnosti. Zašto nas priroda nagradi svojim plodovima pred početak kakvog velikog kijameta ostaje u polju mistike. Možda priroda ne ostavlja tako lako svoje čedo kad posrne. Možda reaguje na ljudske emocije i nadolazeće nesreće. Dajući mu obilati plod da se prehrani i opstane u zlokobnim vremenima daje mu zapravo nadu u obnovu i neko novo sutra. Da zlo ljudskom mišlju i dijelom proizvedeno nije kraj.
Dobivši taj dar, našoj sreći nije bilo kraja. Mogli smo danima gledati te preživjele fotografije i natapati dušu nekom čežnjom, a oči naravno suzama.Tu smo mogli gledati slike najmilijih kojih više nije bilo sa nama i koji su koliko do juče dijellili i radost i sjetu u gledanju porodičnih uspomena. Tačno smo osjećali tugu ostalih članova familije. Dolazili bi kod nas sa nadom da nisu i oni ili neko njima drag na slikama. Njihove albume baka nije pronašla, ostali su zauvijek izgubljeni.
Dobro to je bila vrijednost analognih fotografija, šta je sa ovim današnjim digitalnim. Kakve one vrijednost imaju?! Gleda li iko svoje stare digitalne slike recimo od pre 10 dana, 10 mjeseci ili 10 godina? Sjedne li iko uz nedeljni ručak pa zajedno sa gostima prelistava slike po aplikaciji dok evocira uspomene. I ako da, da li mu proradi ista emocija kao kad rukom dodirneš neku papirnu izbledjelu fotografiju. Ja ne. Jedino kad me Iphone podsjeti ili Facebook pošalje “reminders”. Pogledam, ali draži nema kao kad se otvara neki album čije se stranice od dugog stajanja zalepljene teško otvaraju.
Kad bi me, hipotetički rečeno, danas potjerali iz mog sidnejskog doma, za slikama ne bih ni žalio.Tu su u Cloudu-u pod uslovom da plaćaš isti. A i ako nisu zabole me.
Šta su nas učile starije fotografije zapravo , osim što su mirisale sjećanjem i prošlošću koju obično idealizujemo da je uvijek bila bolja nego što zapravo jeste. Ali pamte se samo lijepe stvari zar ne?! I u tom zaboravu od lošeg je zapravo naš spas.
Kad god bi nas neko fotografisao prva pomisao kad bi pogledali sebe na toj slici jeste, Bože moj kako samo grozno izgledam. Posle jedne duže određene vremenske distance kad bi godine ostavile traga na nama ista ta slika bi nam davala dojam da smo zapravo izgledali mnogo bolje nego što nam se to tad činilo. Mi zapravo uvijek izgledamo dobro samo je stvar perspektive odakle mi to gledamo, iz sadašnjosti nije dobro, ali ako gledamo iz budućnosti u prošlost izgledamo ako ne izvrsno onda sigurno mlađe . A mladost je mladost , da si najnegledniji mlad si i to je dovoljno. Fenomen mudrosti koji dolazi sa godinama i zrelošću.
Sad kad se uslikam znam da izgledam dobro, jer za 10 godina sigurno neću ovako izgledati. A i digitalni format ti daje opciju odabira da od stotine pokušaja ubodeš jednu kojom si zadovoljan. Eto to je jedna od prednosti digitalije, jednostavno pritisneš “delete” i slika nestane ko da je nikad nije ni bilo. Onu dobru postaviš na javni stub čekaš “like” i tvoj dopamin raste sa brojem palaca u vis koji ti “friends” sa društvenih mreža ostavljaju, a što je mjera reciprotiteta. Narodski rečeno ja tebi vojvodo, ti meni serdare. Lijepa digitalna fotka i ti na njoj tako završava svoj život i postaje jedna od desetine hiljada koje pohranjujemo negde u tami svog telefona, socijalnih mreža ili na tom oblaku što se zove Cloud.
Možda sam ja previše okrenut prošlosti, zavičaju koga više nema, prvim ljubavima i uopšte nekadašnjim vrednostima, ali na konstataciju novinara da je pisac prošlosti Jergović je odgovorio da nema prošlosti ne zna o čemu bi drugo pisao. Ako Miljenko tako kaže onda…
Ostajte mi živo i zdravo, dragi prijatelji , lajkajte me pa ću i ja vas .
Njegoš Delić, oktobar 2025