“Ajde dodji sutra ujutru na kafu i rakiju.”
Tako je glasila poruka frizera Gorana, prijatelja i mog družbenika u razumijevanju smisla ko smo, šta smo i gdje idemo.
Početi dan iz frizerskog salona, sa simfonijom mirisa od raznih šampona, preko laka za kosu, do krema za njegu, to je jedan pravi mali blagoslov. Kreneš sređen i uljepšan u novi dan, što izravno utiče na nivo dopamina u krvi. Da mi budžet dozvoljava bio bih pravi metroseksualac, uvijek lijepo počešljan, ali pod uslovom da mi to radi neko drugi. Ovako ostajem običan, muškarac hetero orijentacije, lijenština koja dopusti da mu brada toliko zaraste da izgleda kao pravi gorštak, što meni lično priliči, jer tamo odakle ja dolazim muška djeca počinju cjepati bukovinu od desete godine starosti. Tako da sam možda tu gdje i trebam da budem.
Frizerski saloni su mjesta gdje ulazimo letargični, bezvoljni, a izlazimo lagano lebdeći sa viškom hormona sreće. Naravno i sa manjkom novčanica u novčaniku, ali za zadovoljstvo ne treba žaliti. Taj otprike jednočasovni meditativni period dok ste na frizerskoj stolici vrijedi svakog potrošenog dinara, pod uslovom da ste u pravim rukama. Još ako pokupite neke zanimljive priče što se tako lako prosipaju po frizerajima sreći nikad kraja. Po tome su rame uz rame sa bircuzima, gdje uz kapljicu viška dolazimo do istine. Oni imaju moć ispovjedanja kao recimo kratka vožnja taksijem. U tom skučenom prostoru i u kratkoj relaciji, ljudi imaju potrebe da izbace iz sebe neku muku ili sreću svejedno je, nekom neznancu koji ih vozi i koga vrlo vjerovatno više nikad vidjeti neće. Govorim iz iskustva jer sam bio u obadvije pozicije!
Ponudih se da ja skuvam kafu, dok moj domaćin priprema sve da mu otpočne radni dan kako treba. Goran nije običan frizer. Pored zanata kojeg dovodi do savršenstva ima britak um pomješan sa sarkastičnim narativom, što ga čini frizerom terapeutom, onom vrstom koju je blagodet poznavati i imati. Njegova načitanost i poznavanje različitih nauka pa sve do religije je imperativna, te je zadovoljstvo slušati ga.
Ispijamo tu kafu, ali na prvi gutljaj shvatam da sam omanuo. Odavno već ne pijem našu tursku kafu pa sam izašao iz rutine.
” Jebiga Gogi malo sam je otanjio, nasuo sam previše vode. Ali bar će nam pročistiti stomak. Toalet ti nije daleko. “
Pokušavam ublažiti štetu, ali stvarno nema ništa gore od loše kafe. To je direktni udarac na ono što ispijanje kafe nosi. Nije to “take away” opcija, mlatneš je onako usput glavom bez obzira. Ispijanje kafe u našoj kulturi znači ne samo poziv na druženje već i više od toga. Sjedneš naspram svog sagovornika pogledaš ga duboko u oči i natenane počneš priču. Ili samo u tišini sa pogledima zagledanim negdje dalje, dok ti miris kafe miluje nozdrve, upadaš zajedno sa tvojim jaranom u posebno stanje blaženstva ne razmišljajući o ničemu i nikome. Osjetih krivnju, upropastih prvo jutarnje zadovoljstvo.
“Ma dobra je proći će. Proći će makar kroz kanalizaciju. “
Zaključi Goran da mi olakša nevolju. Smijemo se. Obojica imamo istančan smisao za humor, sa dozom ironije sa kojom se namjerno daje značenje suprotno od onog što je očigledno.
“Nego, tek sam sad stigao da pročitam ove tvoje priče, što objavljuješ. Dobar, dobar … Nek izađe ta tuga i potisnute emocije. Sve na papir. Tako nastaju ozbiljna djela.”
“Hvala. “
Uvijek osjetim nelagodu kad me neko hvali, spustih pogled u nadi da ćemo nešto drugo započeti trabunjati. Ali Goran ne misli tako.
“Ništa ozbiljno u umjetnosti nije nastalo iz unutrašnjeg mira, već iz konflikta i stradanja.”
Opa sad sam i umjetnik ili sam na tragu. Ma nisu loše ove pohvale pomislih. Malo da podgriju taštinu.
“Sad do tebe je. Talenta imaš, traumu imaš, pismen jesi…..Šta ‘oćeš više?!”
Pogleda me sa osmijehom ali značajno, pogledom pravo u moje oči želeći nešto da mi poruči. Šta hoće da mi kaže? Da sam privilegovan što imam traumu?! A ko nema neku traumu pomislim se. I da je prigrlim?! Da je ne potiskujem u sebi, već da je oslobodim pretvarajući je u neku kreaciju?!
Završi Goran, a pametnom dosta. Volim ljude koji u jednoj rečenici objasne sve.
To me vrati otprilike 20 godina unazad kad sam razgovarao sa jednim članom moje familije o njegovoj bolesti. On tad na polovini šeste decenije, obolio od štitne žlijezde, ja oko tridesetak ljeta, ali po zrelosti tek stariji omladinac pred ulazak u seniore, nisam se puno zanimao za bilo kakve bolesti, ali pitam što iz vaspitanja, što iz familijarnih razloga.
“Kako štitna žlijezda? Je li to sad bolje? “
“Dobro, družimo se ja i ona. Moraš da zavoliš svoju bolest.”
Dugo su odzvanjale ove riječi u mojim mislima. Jedna rečenica koja objašnjava sve, kao Ničeova “Ljubi svoju sudbinu” .
“E Gogi moram da palim, pos’o zove. Ajde da udarimo jedan “selfie”, pa da te okačim.”
“Gdje da me okačiš? “
“Pa kod nas u Bosni, kači se recimo opran veš na štrik, a kači se i meso u sušnicu. Pa po volji ti, možeš da biraš.”
Prasnusmo ponovo u smijeh, pozdravismo se uz zagrljaj i obećanje da ćemo opet kafenisati, ali pod uslovom da sledeći put ja ne kuvam.
Usput, na putu do posla dođe mi u misli odgovor koji mi je moj frizer jednom dao na moje pitanje šta simboliše krst.
“Ne možeš se spasiti, dok se ne razapneš!”
Njegoš Delić, godine 2025.