Uvijek, sa novim putovanjem kažem sebi ovaj put ideš istraživati više prirodu, plaže, planine i neka oku čarobna mjesta. Udahnuti čist vazduh punim plućima, ostati bez daha. Pročitati poneku stranicu dobre knjige koju po navici nosim sa sobom. Bitii inspirisan domaćom kulturom, načinom života mimo tog turističkog mjesta u kojem boravimo, koje uglavnom zamagljuje pravu sliku zemlje koja nas je ugostila, jer su turistička mjesta po navici okrenuta ljudima koji dolaze u njih. Ona daju iluziju, ali to slijepim i gladnim turistima i treba. Biti putnik, e to je već druga i uzvišenija dimenzija.
Ako ste na Tajlandu možete sebi priuštiti jahati slonove, pustiti male majmune da vam skaču po glavi i otimaju torbicu koju imate, u kojoj pažljivo čuvate sva svoja dokumeta, novac odnoseći je negdje na vrh drveta, odakle se prkosno krevelje za svoj mali uspjeh. Ili možete pomaziti tigra jakim sedativima skoro uspavanog, a sve za potrebe turista i njihove želje za nekom vrstom avanture. Možete takodje naći i šarenu kinesku lepezu, mahati njom sebi ispred nosa, sjesti pod palmu i slamkom izvlačiti zadnje kapi slatke tekućine iz kokosovog oraha koje će vam ljubazni domaćini uz osmijeh donijeti na tacni, dok nepomično ležite na plažnoj ležaljci i tupo zujite u liniju gdje se stapaju nebo i okean.
I svašta još nešto možete. Na primjer popeti se na obližnje brdašce, posjetiti lokalni “temple” malo meditirati dok vas “Big Buda” ili više njih spokojno posmatraju. Buda se inače prikazuje u različitim oblicima zavisno od kulture, umjetničkog izraza te lokalne tradicije i vjerovanja. U takvom čudnom reklo bi se nebeskom okruženju izloženi mnoštvu pogleda različitih oblika Bude, osjetićete mješavinu mirisa, aromu od palminog drveta i mirisnih cvjetova u kojem prednjači eukaliptus jer se vjeruje u njegove pročišćavajuće osobine. Gdje su hramovi tu je i hrana, a tajlandski začini ostavljaju jak trag. Lijepo mirišljave svijeće i tamjan koji se koriste u obredima daju ton mističnosti i doprinose totalnom opuštanju, gdje možete sjediti satima i biti sami sa sobom.
Ali u meni se odigra ko zna šta, neki nemir i strast i sve se opet svede na noćno ludovanje po raznim barovima i klubovima. Kao nekad u mladosti na ostrvu Rodos dok sam se peo put Akropolja usput svraćajući u lokalne birtije ispijajući pivo i mameći osmjehe lijepih konobarica raspitujući se gde ima kakav noćni bar i gdje bi se moglo zaglaviti duboko u noć, tako i sad na pragu šeste decenije još pronalazim energiju za takve akrobacije. Krenem tako u noć posle neke ukusne večere, od bara do bara. Malo njuškati i ćaskati okolo, što sa nepoznatim ljudima iz cijelog svijeta, što sa lokalcima. I što bi rek’o Štulić u svojoj pjesmi “Odlazak u noć” usput trgnem jednu dvije onako s’nogu. Noć me zavuče i završim u kakvom noćnom klubu gdje se uz prigušeno svjetlo i” light show” mogu vidjeti nevjerovatno zgodna tijela kako divno njišu uz ritam neke nove muzike koju ne poznajem, ali joj se brzo prilagodjavam. Od svih umjetnosti i vještina vezanih za umjetnost jedino imam malo osjećaja za ritam i tako pomalo načet nekim jakim alkoholom počinjem i ja da se njišem. Obasuti čarolijom zvanom mladost, sva ta mladež mi se čini dalekom i pitam se šta ja radim tu. Onda neki “veći” matorac ili matorka koji su na istom mjestu me razuvjere i shvatim da su godine samo broj. Ili se bar utješim za to veče..
Nastavljam da radim ono što dobro znam, njišem dobro kukovima u ritmu muzike, a noge me još nekako služe. Primjećujem poglede djevojaka na sebi, što izravno utiče na moj kuraž da uzvratim istom mjerom.
Ne da se ovaj na granici 50-to godišnjak, pomislim se.. Zagonetni blagi osmjesi i pogledi ispod obrva ubrzavaju porast dopamina, hormona sreće,a sreća je uvijek pitanje samo trenutka. Treba raditi ono u čemu je čovjek dobar pa makar to bio ples i flertovanje u klubu, pa makar sebe uvjerili da ste tu igricu davno prešli. Ne, još bolje počnite igricu ispočetka, vratiće vam se osmijeh. Osjetićete mladalačku energiju koje niste bili svjestni nekada, jer ju je bilo u izobilju. To je prednost zrelih godina, tačno prepoznavanje onog čega je sve manje, ali se samim tim više i cijeni.
Ne pijem više kao nekad, tek samo da mi pomogne da se opustim u takvim trenucima. Odavno sam naučio razliku između slatke omame koju proizvodi pjanost i teškog meni sad neželjenog pijanstva. Ali od đuskanja ne odustajem. Noć je duga ali ja sam oduvijek uporni zadnji gost. Imao sam nekad običaj ostajati do zadnjeg minuta pa su me izbacivali metlom iz kafana, kafića, klubova, diskoteka. Onda tako “nacvrljan “ odlazim u neku skalimeriju od kioska i jedem brzu hranu i pijem pivo uz svitanje zore i prve zrake sunca iznad horizonta. E, to uzima dah. Ako uz to niste sami već je sa vama neko sa kim ste dijelli poglede u vrelom noćnom klubu magiji nikad kraja. Bili sami ili ne, osjetićete zahvalnost. To je blagodet zrelih godinama.
Jutra posle takvih noći su uglavnom prespavana, naravno ako ste još u mogućnosti imati dobar san s’ obzirom na godinu proizvodnje. Budite se sa glavom koja vam se čini ogromnom i u kojoj tutnjaju svi demoni koji su se poigrali sa vama predhodnu noć. Svjestni ste da od gledanja slonova i tigrova nema ništa, kao ni od odlaska na plažu, Sunce je visoko već na horizontu, previše je iscrpljujuće to za vas. Buda može i sam meditirati, a od istraživanja lokalnih sela, divnih predjela ili nekog izleta nema ništa. Teška vam je i kineska lepeza.
Jedan pogled kroz prozor na bazen u vašem hotelu vam daje jednu jedinu preostalu mogućnost koju imate. Lagano navlačite kakve gaće za kupanje i spuštate se liftom da što pre zauzmete ležaljku i da ostatak dana palacate jezikom kao lizard sunčajući se u kakvoj polu hladovini ili provodite dan kao krokodil zijevajući otvarate čeljusti, povremeno kvaseći svoje iscrpljeno tijelo u tropskim biljkama okruženom bazenu.
“Sutra ću sigurno ići nešto da istražujem” govorim sebi u nadi da ću tu noć ostati u sobi i biti svjež da budem putnik koji istražuje, željan nešto naučiti.
Taj osjećaj me drži dok ne padne prvi mrak i opet negde u daljini čujem Štulićeve stihove :
“ Uz tihu kletvu jurim kroz grad
Kaput na ramenu normalna stvar
Novine u ruci jučerašnji broj
Ne izgledam lijepo briga me za to
Zalazim u svaku birtiju
Tamo trgnem vino rakiju
A onda žurim da ne zakasnim
I prije nego što se pozdravim s njom
Dodirnut ću joj usne lagano
Odlazimo zajedno u noć.”
Njegoš Delić, septembar 2025.