1986 godine ja sam imao ravno 10 godina, a fudbal se igrao na dalekom kontinentu zvanom Amerika i to onaj njen srednji dio. Igralo se u Meksiku. Ne znam šta dijete sa toliko godina može znati o nekim dalekim predjelima zemljama i njihovim kulturama, posebice u ta vremena kad se išlo najdalje kod familije u susjedni grad. Za Meksiko me tada vezao Čiko, vjerni pratilac Zagora jednog od junaka stripova kojeg smo mi dječaci rado čitali. Za razliku od Zagora vrhunskog atlete i hrabrog junaka koji se bori protiv nepravde i zla i koji se zarekao da će se boriti do kraja života da pomiri bijele doseljenike i Indijance, Čiko je mali simpatični debeljuca, plašljivog ali veselog karkaktera i bez jasne misije o svom životu . Zagoru smo se divili, a Čiku i njegovim šaljivim dosetkama smo se smijali. Zagor je Amerikanac i njegov lik je napravljen u skladu američkih ideala o pravdi i borbi za slobodu, bez trunke slabosti, dok je Čiko Meksikanac koji osim ogromne potrebe za hranom pokazuje sklonost muzici, plesu i tradicionalnim porodičnim vrednostima. I vjerni je Sančo Pasa svom najboljem prijatelju.
Kad me život mnogo čemu naučio i kad sam okusio pelin migrantskog života shvatio sam da je u toj raspodjeli uloga, Čiko kao doseljenik na američkoj teritoriji dobio najviše što jedan lik koji dolazi iz Meksika ili ti niodakle, može dobiti. Iako je sličnim njemu ili bilo kom zalutalom u novu zemlju namjenjena uloga lošeg momka.
Svjetsko prvenstvo u Meksiku je prvo kojeg se poprilično sjećam, mada nekad kao kroz maglu prodju mi scene stradanja reprezentacije Jugoslavije u Španiji 1982 godine. Znači svjetska fudbalsko okupljanje četri ljeta ranije. Kako i otkud mi se to urezalo u sjećanje sa toliko malo godina nemam pojma, ali kao kratki fleševi mi se pojavljuju izmučena lica naših fudbalera koji u nevjerici gledaju kako ih sudija na pravdi Boga kastrira dosudjujuci nepostojeći penal Špancima. I kako onako jadni objašnjavaju tom dželatu da je španski igrač oboren brat bratu jedno dva metra daleko od okvira šesnaesterca. U sjećanju mi se vraća očevo i stričevo psovanje i gunđanje podgrijano sa ljutom rakijom prepečenicom. I taj arhetip učinjene nepravde i nemoći da se nešto promijeni je uzorak koji se ponavlja u našoj kulturi i svim kulturama koje su iskusile na svojoj koži neku vrstu ropstva.
Na našu nesreću ili na sreću mi nismo učestovali na tom Mundijalu u zemlji Asteka, i svi u mom selu mogli su mirno uživati u gledanju najveće svjetske smotre sporta broj jedan, bez da imaju pritisak da li će se Jugolslavija i ovaj put okliznuti i završiti takmičenje prije nego je iko mogao i pretpostaviti, jer bi početna očekivanja i euforija koja prati fudbal kao i uvijek bili visoki. Najmanje do završnice, a tamo pravo u finale.
Svi su u selu po cijeli dan pričali, o jednom igračui koji je igrao za Argentinu. Iako me majka priroda nije nagradila sa fudbalskim vještinama i moje umijeće završavalo se na poziciji koju uglavnom niko nije zelio a to je pozicija golmana ili negde duboko u odbrani samo da upotpunim broj igrača na terenu, gledajući to prvenstvo sam shvatio šta znači kad igrač nosi broj 10 na leđima. To bi bio glavni igrač jednog tima koji svojom igrom donosi razliku, od koga počinju sve akcije, koji svojom igrom mjenja tok utakmice i ako ekipi ne ide on je taj koji uzima stvar u svoje ruke ili ti u noge, postiže gol i ekipa pobijedjuje. Ali ne postiže ga tek onako kao nešto slučajno ili natrčavanjem na odbijenu loptu, neki otpadak. Postiže ga prvo Božijom rukom, a zatim tako što primi loptu na svojoj polovici terena i onda u punoj brzini pošalje nekoliko igrača suprotnog tima po burek i postigne gol. Najljepsi gol 20 vijeka. Diego Maradona, malo fudbalsko čudo što je zavrtjelo sve u mom selu i sve u kosmosu . I niko mu nije zamjerio tu ruku. Svi moji seljani sa ushićenjem dočekali tu veliku pobjedu nad Englezima.. Taj put nije bilo podjele medju njima i svi su bilo za Argentinu. Ali zašto bas niko nije digao ruku za Engleze oni nas nisu napadali u prošlosti ko Nijemci. Iako još uvijek pionir sasvim mi je bilo jasno zašto niko nikad od mojih nije navijao za Švabe, ali Englezi…
“ Engleska posla , stari imperijalisti “, ponekad bi se čulo među njima, i ja jedan od najmlađih sam radosno dizao ruke ka nebu radujući se pobjedi tih golobradih mladića sa iskrivljenim licima, na čelu sa dječijim osmijehom malog božanstva po imenu Diego.
A Diego je bio više od najvećeg u svom poslu. Siromašni dječak kojem su se fudbalski snovi ostvarili. Fudbalsku genije i društveni antiheroj. Glavni lik za kojeg publika navija uprkos svim njegovim slabostima, mana i sitnim prevarama . Takav lik duboko u sebi ima moralni kod i bori se hrabro protiv većeg zla. Protiv velikih imperijalista. Onog zla kojeg su moji seljani vidjeli 1982 godine kad su nam Španci uvali gol iz penala koji nikad nije postojao.
Malog mrava više nema . Otišao je božjom rukom vodjen u neki bolji svijet. Znao je da je svijet lopta, živa rana ispod kože. Njegov duh sigurno i dalje živi, kako u njegovoj Argentini tako i diljem planete koja je na strani malih i obesramljenih.
Danas imamo Mesija. Sigurno drugo argentinsko fudbalsko čudo, ali bez te harizme koju je Diego nosio sa sobom. I kao i uvijek do sad osporava se igra tih omalenih Gaučosa jer im škripi uvijek u nekoj formaciji ili tranziciji i uvijek zavise od daška inspiracije jednog igrača. Nisu brzi i eksplozivni kao Francuzi ili tehnicki superiorni kao Španci. A nisu ni Englezi fini i pošteni, koji to jesu, ali samo na zelenom travnjaku i nigdje drugo.
Jedan drugi strip u jednom drugom mom životnom razdoblju je ostavio najveći utisak među mojom generacijom ili barem onim kojima je do čitanja istih bilo. Alan Ford , još jedno genijalno čudo prošlog vijeka, politička satira i parodija na američko društvo. Pored svih brašunastih likova koji se pojavljuju, jedan se izdvaja karakterističan za ovu priču. Ime mu je Sir Oliver engkeski plemić sklon prevarama i džeparenju i uopšte kradji. Autori se nisu potrudili ni da ga obuku u odijelo koje priliči plemićkoj tituli. Stari prašnjavi polucilindar, izlizano odijelo sa ponekom zakrpom i šuplje cipele. Iako jedan od najsposobnijih potčinjen je svojim američkim šefovima, onako kako to u stvarnosti i biva. Sir Oliver zapravo predstavlja aluziju na zemlju iz koje dolazi, nekad moćnu imperiju u kojoj Sunce nikad nije zalazilo i koja je odnijela i pokrala sve što joj se našlo na putu, a sada oronulu sa prašnjavim ostacima svoje superiornosti baš kao odijelo Sir Olivera.
Ja ipak više volim stočare iz Patagonije. I ako znaju da se valjaju po travi ili da su bezobrazni i agresivni kad gube . I ako su zaštićeni kod sudija . I ako su skloni sitnim prevarila. I ako zbog još stotinu beningnih razloga.
Ipak Argentina.
Govedina na žaru, muzika i ples. Igrajmo najljepšu igru. Igrajmo taj tango.
Njegos Delic, juli 2026.