Gdje god iš’o ovim dunjalukom, uzduž i poprijeko, našeg ćeš čovjeka lako prepoznati. Namirisaćeš ga kao vuk koji namiriše svog srodnika iz čopora, kojeg je davno napustio u potrazi za plijenom povlačelći se u svoju samoću. Nisu potrebne ni izgovorene riječi, niti bilo kakvo upoznavanje. Jednostavno prepoznaš sebe u tom nekom koga srećeš slučajno u prolazu, bez nakane za daljim sjedinjenjem. Samo kažeš sebi ovaj je naš i nastaviš dalje. I nikad ne griješiš. Ja idem toliko daleko da mogu otprilike pogoditi kraj iz koje taj neko potiče ili bar državu sa prostora južno od Alpa pa sve do teritorije gdje počinju Heleni. Ili još dalje, mogu pogoditi kojem se Bogu ta osoba priklanja. Odrastajući na obalama Drine gdje se sudaraju vjetrovi koji duvaju iz tri različita pravca, gdje nervni završeci imaju svoj vrhunac i kraj, a kojima je početak ko zna gdje ,i koji dostižu nevjerovatan ekektricitet i stvaraju kod čovjeka takav naboj razvijajući mu čula da se on pretvara u vuka očnjaka sa jakim instiktom i nagonom za preživljavanje. A i legat koji traje više od 2000 godina znači nešto. Oblikuje te da nisi vjerovatno ni svjestan bez obzira da li mu se priklanjaš ili te briga za to.
Početkom druge decenije XXI vijeka našao sam se na obalama dviju rijeka u gradu Lionu zemlji drevnih Gala što se danas zove Francuska. Volim rijeke i vjetar koje nose sa sobom. Moj nomadski život me je u jednom periodu doveo do Jadranskog mora ispunjavajući vjerovatno san svih nas kontinentalaca, buditi se uz šum talasa, mirisa masline i prženih srdela. Živjeći tako pored velike slane vode, te beskrajne ljepote plavetnila, shvatio sam da je rijeka ipak moja mjera i da ono uz šta odrasteš, to te i obilježi za cijeli život. Pijući vodu podno planina sa bistrih ko suza izvora i posmatrajući svaki dan tok rijeke, shvatio sam da izvor mora izgraditi svoj put , a rijeka mora imati svoj cilj , a more to ništa ne mora. Impozantno u svojoj ljepoti, ogromno i dovoljno samo sebi, moru se svi dive. I ptice koje lete iznad njega i mornari koji plove po njemu i ribari koji love u njemu i rijeka koja se ulijeva u njega. Zavisimo od mora, da bi vidjeli svijeta moramo preko mora.
Rijeke nekako više djele čovjekovu sudbinu. U toj borbi da pronadju svoj put i da stignu do cilja probijajući planine, šume, prepreke, stapaju se se sa okolišen postajući dio nje. Kao što se čovjek bori od početka do kraja. Od izvora pa do ušća dok ne uđe u svoje vječno more i nađe svoj mir. Čovjek je kao rijeka, kroz njega sve prođe.
Prolazio sam kroz gradove bez rijeka, izgledali su mi oštećeni, nedovršeni . Kao kusasti pas koje nema mogućnost da radosno zavrti svojim repom. Ta voda koja neprestano teče i kreće se je jedan veliki ukras grada , a malo je gradova imalo sreće da se prostire na obalama dvaju rijeka. Jedna , koja se zove Sona protiče kroz usko jezgro grada Liona. Tik uz njenu obalu vidite renesansne zgrade iz davnih stoljeća. Lavirint uskih ulica i prolaza i mnogo spomenika sakralne arhitekture, crkve koje daju tom jezgru duhovnu dimenziju. Vidite da je na obalama bio centar zbivanja iz koje se grad dalje razvijao. Sona daje identitet gradu. Kao Sava Beogradu, sa tom razlikom da Beograd ima idealnu poziciju ,sreću i nesreću, leži na raskrsnici puteva sa zapada na istok i obrnuto, uvijek na granici različitih svijetova i kao takav osvajan, paljen i razaran, pa su se stanovnici držali brda slabo silazeći svojim vodama, gradeći tvrđavu na njemu sa kojeg se prostire pogled na ušće i na onu veliku drugu rijeku zvanu Dunav. Sava se tu ulijeva u Dunav a on gordi silan, lijep i snažan ide postojano prema svome gospodaru Crnome moru da mu se pokloni, usput ne obazirajući se na gradove koz koji prolazi, na vijekove ni na ratove, ni na ljude koji uporno pokušavaju da ga ukrote. Kao Rona, druga rijeka Liona, koja na prvi pogled mirno teče a ustvari svom silinom juri svome gospodaru, Sredozemnom moru.
U školi su nas učili da je prostor Jugoslavije najljepša zemlja i da ima sve, rijeke, jezera planine, ravnicu i da, da ima pravi biser, plavi Jadran. Takve obale nema na svijetu, niti takvog mirisa kojeg talasi nose udarajući u stijene. I da italijanska strana Jadrana nije ni blizu po ljepoti kao šta je ova naša. Ali ako je Bog stvarao zemlju i sve na njoj onda je Francuskoj dao sve to, a možda i više i ljepše. Plus njenu zapadnu strana plavi Atlanski okean kojeg nisam posjećivao niti sam imao želju. Vidio sam najveću aždaju od svih ala ovoga svijeta, Pacifik. Kvasio gaće u njemu dočekavajući bijesne talase junačkim grudima , dok su me bacali duboko u svoju tamu valjajući me po mulju dna i kao peš, mala ružna drinska riba, silno se borio da isplivam iz tog vrtloga. Pokušavao i da stanem na daske surfinga i padao ko ljesa nazad u vodu naglo i dramatično, dok bi zgodna i suncem preplanula instruktorka pokušavala da iz čiste pristojnosti ne prsne u smijeh trudeći se da mi objasni pravila te igre. Ali ja znam svaki vir u mojoj rijeci, htio sam joj reći, ali nisam…
Pored dvije rijeke Lion ima i jezero u neposrednoj blizini. Kakva priprodna blagodet, pomislio sam…
A u taj francuski grad me je dovela ljubav katapultirajući me iz mjesta u kojem i dan danas obitavam i u kojem ću vjerovatno završiti ovozemaljsko putešestvije onoga dana kad pređem onoliko koraka koliko mi je propisano.
Kada volite, taj neko vam je tako blizu bez obzira na tih 20tak hiljada kilometara razdaljine koliko ima od Australije do Evrope. Jedini preduslov jeste da imate dozu ludosti, napustite sve, sjednete u taj zrakoplov i odletite u zagrljaj tom nekom na drugom kraju planete bez puno razmišljanja i kalkulacija . Ili još bolje, rečeno poetski, u taj grad nakon što je čarobno izustila dođi mi, ne mogu bez tebe, sletio sam na krilima divljih gusaka noseći gole ruke moje i srce puno ljubavi. A ko takvu hrabrost i ludost nema u mladosti neće je ni imati ni u godinama kad polako prestajete brojati zvijezde.
Ako je Bog stvarao neki specifični jezik za ljubav onda je to definitivno francuski. Fonetski zvuči tako romantično da ti cvjetovi rastu iz ušiju a leptirići se spuštaju na njih , ulaze u tebe sve dok ih ne osjetiš u stomaku. Ni na jednom jeziku riječ ljubav se ne izgovara ljepše nego na francuskom, l’amour ili kad ti neki kaže mon amour. Amor, Bog ljubavi odapne svoje strijele moćne ljubavi, vi ste gotovi i plovite na osjećanjima ljubavi, želje, strasti..
Tako zaljubljeni šapućući mon amour prilijepljeni jedno uz drugo na obali jezera provodili smo naše prve dane ljubavi. Onoliko zaljubljeni da u onom drugom ne vidiš ništa sem do samog Boga. Vidiš dobrotu i apsolutnu ljubav. Hodaš bez straha zajedničkim snom i u tom pogledu cijeli tvoj svijet stane. I ništa drugo nije važno.
Zajedničko kupanje u jezeru, smijeh i razdraganost, držanje za ruke, poljupci i dodiri uz stalne pokušaje da nas neko ne vidi. A kako nas neće vidjeti, ljeto je u punom jeku , Sunce u još punijem žaru, a na plaži ljudi, ne možeš ih izbrojati. U Bosni kad te pitaju dan makon kakvog dobrog derneka e kako je bilo , je li bilo ljudi ti skupiš sve prste ruke i kažeš ‘vako. To znači bilo je prepuno i bilo je mnogo dobro. E tako je bilo to naše prvo zajedničko ljeto.
……………………………………………………………………….
Ležimo u mnoštvu ljudi na parčetu prostirke od trske i gledano u nebo. Na tvrdoj zemlji škrtoj od suše štrči trava koja vapi za kišom. Sve nas to pomalo žulja. Ne smeta nam , kao ni mravi koji pomahnitalo trče preko nas. Kontam da je i njima vruće, pa udaraju na sve strane. Pokušavam da joj olakšam život sklanjajući te dosadne insekte sa njenog tijela kojeg volim. Usput spuštam moje usne dodirujući njenu kožu, smišljajući šale ne bi li joj iznajmio osmijeh na licu . Sreća mi ozari dušu kad u tome uspijevam. Divni bijeli zubi, prelijepo lice sa pjegicama koje isto volim.
Čudno je kako sve funkcioniše u nekom savršenom skladu. Gomila ljudi u simetričnom ophođenju bez suvišnih pokreta, galame, nekontrolisanog dječijeg trčanja okolo. Neki momci igraju fudbal ali nekako pažljivo i bez strasti. Niko ne psuje. Čini se da im je interakcija slična ili jednaka dajući neku harmoniju svemu, pomalo sterilnu. Civilizacijski iskorak pomislih.
Pusti kažem sebi, ne beri brigu okružjem, opusti se imaš najveći razlog za to, ljubav. Vraćam se smišljanju šala, kažem ponešto poetično, govori mi da znam šta uhu i duši prija. U nekom smo meditativnim raspoloženju kada dvoje ljudi zajednički svojim umom dosegnu trenutke blagosti.
Ali vuk u meni nikad ne spava, njemu nije do meditacije. Čujem glas žene, više deranje :
“Allaaan, sors de l’eau, s’il te plaît.”
Osim tog povišenog tona, to ne bilo ništa čudno, ali ta boja glasa budi u meni radoznalost. Lijeno podižem glavu i vidim mladu ženu drugačijeg izgleda od onih što sam već navikao gledati na francuskim ulicama. Lijepo lice pomalo izblijedelo, kosa ravno peglana za tu priliku podignuta u rep. Ne mogu a da ne zapazim njene usne remontovane negde u lokalnom salonu za uljepšavanje. Bog stvorio čovjeka, a čovjek vidio da može pa se uređuje sam. Opet tražim neke zaključke u glavi. Koliko se razumijem sve je na njoj i oko nje brendirano ili makar liči na to. I njena torbica, malo oskudne garderobe pa čak i prostirka na kojoj sunča svoje tijelo. Francuski joj je besprekoran, ali ta boja glasa. Ova je naša pomislim se, mora da je naša.
“Allaan, sors de l’eau, s’il te plaît”, ote se ponovo njena zapovijed, ovaj put još nervoznije i glasnije. Stavlja svoje velike crne naočare vjerovatno da prekrije bijes koji vri u njoj. Možda primećuje poglede ljudi okolo. Vjerovatno primjećuje i moj, direktan i znatiželjan. Od kako znam za sebe volim posmatrati ljude oko sebe i njihove reakcije . To mi čini zadovoljstvo ali sigurno nelagodu objektu posmatranja a i meni samom, svjesnom svoje odsutnosti u trenutku i zablenutosti u ugao posmatranja.
Tražim Alana i primećujem malog dječaka koji se nevino dječije igra u pličaku jezera uživajući kako samo dijete zna uživati tih prvih godina života u čarima kupanja i igre uopšte. U osjećanju apsolutne slobode oslobodjen od svih strahova koji se polako podvlače pod kožu kako životni brojčanik povećava broj prevaljenih godina. Vidim njegovo oduševljenje i bezbroj sitnih kapljica vode koje dijete pravi svojim ručicama lupajući po vodi. Nenačeta sreća i radost tek započetog puta. I kasnije u životu tako neka vrste igre pruža čovjeku onaj osjećaj slobode uz koju čovjek bar na tren osjeti odlijepljenost od zemlje.
U trenutku mi dođe da mu se pridružim i podijelim sa njim radost trenutka.
“Aleneeee, čuješ li ti mene ?! Izlazi iz vode pička ti materina!!!” , zagrominja isti ženski glas ovaj put na jeziku koji potpuno razumijem od kako sam prvi put ugledao Sunce i rijeku i jezero i more. Tonalitet i boja glasa se savršeno uklapaju sa njenim background-om i outfit-om. Da naša je pobjedonosno zaključih , to vučje čulo nikad ne vara.
Alen zastade ko ukopan i igre prestade, na njegovom licu nesta onog bezbrižnog dječijeg osmijeha. Izgleda da jezik kojeg zovem maternji ima neku drugačiju snagu od recimo francuskog. Zaleđeni Alen mi daje pravo da na to pomislim .
Mlada žena ljutito ustade, zagazi u vodu grubo hvatajući sina izvlačeći ga iz vode uz obilje psovki, pretnji i ono neizostavno vidjeces svoga Boga kad dođemo kući. Vuk u meni se postidi i povuče se opet u svoju samoću. Pa zar mora ovako pomislih. Zamišljeno blenem i kao da moje misli odlaze negde daleko ostavljajući i moje tijelo i sav prostor iza sebe.
………….…………………………………………………………
Stojim u vodi pored Alena uplašeno gledajući prizor njegovog plača i ljutite majke. U daljini čujem glas neke druge žene : ”Udri ga po guzici mogo se udaviti. “
Zašto mene pomislih. Bojažljivo tražim pogled moje majke. Prilazi mi sa toplim osmjehom na licu pružajući mi ruku. Dodji ne boj se, idemo jesti, sigurno si gladan. Nema ništa ukusnije od kriške bijelog hljeba premazanog paštetom i majonezom sa dobro osoljenim zrelim paradajzom. Možda mi kupe posle sladoled iz škrinje pored plaže sa suncobranom i likom koji prodaje i ima širok osmijeh. Pogled u šarenilo unutrašnjosti te škrinje trenutnu dječiju radost pretvara u neku doživotnu vrijednost, kojoj se ja uvijek iznova radujem.
Alen i dalje plače, nesrećna žena psuje i batina. Taj prizor me uznemirava .Tražim oca i njegov osmijeh. Sjedi u hladu čempresa ljušteći pivo i lagane ljetne mezetluke sa ostalim očevima. Namiguje mi i govori mi da se ništa ne bojim. Niko i ništa ne pruža sigurnost kao tata. Osjećam se spokojno.
Hercegnovske stijene i strme kamenite stepenice koje vode prema gradu. Plavo ljeto.
Nešto mi mili po nozi i osjetih ubod.
“ A u pičku materinu i ovi mravi” izustih naglas i trgnuh se vraćajući se na plažu jezera u Francuskoj. Snene oči moje dragane me pogledaše i oboje se nasmijasmo. Našeg ćeš čovjeka lako prepoznati.
Njegoš Delić, godine 2025.