Ne gledam fudbal ko nekad. Niti imam neku strast više za tim. Upalim televizor, lopta se vrti a ja letimično bacam poglede.
Još kad me fudbal podsjeti na niske navijačke strasti balkanskih naroda i na njegove nezavršene nacije gdje se kao troglava ala iz pakla nacionalizma iznova rađa mržnja prema onom drugom, dodatno mi se ne gleda. Kad se malo bolje prisjetim na tim tribinama što za srčanog navijača život znače, sve je i počelo. Nema pogodnijeg terena za najavu dolazećeg obračuna.
Još mi je veća budalaština da fudbal na brdovitom Balkanu može nešto promjeniti, iako tu romantičarsku nadu razumijem. Nekad se i ja ponadam istom. Prodju neki trnci nade pomješani sa zdravim razumom i željom da sve jednom prođe i krene ispočetka ali kako valja i kako bi trebalo da bude. To je ljudski.
Međutim ako želiš da vidiš u kakvom društvu živiš odeš na tribine fudbalskog stadiona. Jadan fudbal , sigurno zaslužuje bolje. A i on sam nije ono što je bio, spoj talenta, emocije, strategije i na trenutke umjetnosti koja nas je očarala zauvijek. Sad je to industrija kao i ostale grane privrede. U kojoj industriji radiš? Pitanje koje ti isporuče ko dobar dan.
Jedino što me još obraduje jeste kad Njemačka izgubi. Priznajem da nije lijepo radovati se tudjem porazu, makar biio samo sportski. Nije da nisam odlazio u tu zemlju, i divio se njihovoj čeličnoj disciplini , istrajnosti i tom mentalitetu što na kraju vodi uspjehu . Kao u fudbalu. A tek Niče.! Njihova filozofska škola.! Da ne zaboravim Betovena, Baha, i ostale kompozitore čija djela ponekad u vlastitom neznanju bojažljivo slušam.
Ali neki prošlosti tragovi ne prolaze nikad. Ono kad vodiš 2:0 i igraš plesom leptira, lijepo i zavodljivo, ali na kraju izgubis 2:4. Njemačka mašinerija te pregazi. Dobro, ima još nekih tragova. Samo dva rata. Malo li je?! Nestanak države u kojoj sam rodjen i koja me je zadojila. Malo li je?!
Još je Gari Lineken rekao (za one koji ne znaju, engleski fudbaler sa kraja prošlog vijeka), da je fudbal igra od 90 minuta u kojoj na kraju pobjede Nijemci. Fudbalska utakmica već odavno ne traje 90 minuta, nema samo dva poluvremena, i kako stvari stoje više nije ni igra u kojoj Nijemci izlaze kao pobjednici. Fudbal toliko ubrzava da ga ni Nijemci više ne mogu stići. Kao i život koji živimo, do te mjere, da poprima odlike nehumanosti, necivilizovanosti.. Antipod je usporavanje. Tu je i humanost i civilizovanost.
Ali nešto se tu dešava. Onaj njihov izbornik ( volim hrvatske riječi bile da su one one taze ispod sača ili povijesne)po imenu Julian Naglesmann u crnoj majici malo većeg broja, a koji će sigurno biti brzo zaboravljen, žali se na poništen go. Ne razumijem zašto?! VAR čedo, produkt vremena i apsolutne dominacije tehnologije stiglo je kao dio te industralizacije i komercijalizacije fudbalske igre. A Nijemci su perjanica istog. Jedino ako je VAR stigao kao neka pravda da ne bude više ni po babu ni po stričevima,i da se najzad tako moćnom timu iz još moćnije države može poništiti gol, nepravedno dat slabijem protivniku, koji je obično na margini kako fudbalske tako i svake druge svjetske pozornice. I nešto tu ne sluti dobrome. Ne sjećam kad su se njemački treneri žalili nakon poraza, jer žaljenje nad propuštenim prilikama, pokušaj pravdanja na račun nanijete nepravde je odlika slabih i nemoćnih a ne superiornih i snažnih. Jaki stisnu zube i idu dalje. Teški trenuci utiču na vaš put, mogu da vas povuku na dno, ali je spas u načinu na koji reagujete na njih.
Šta se dešava kad jaki postaju slabi?! Vuku li u svom padu i u svojoj oholosti sve za sobom ka dnu?!
Zato bih ja Nijemcima dao uvijek da pobjeđuju na lijepom pokošenom travnatom terenu, još ljepše zelene boje. I kao u predgrađu raja što ta igra svakako jeste svi bi bili uslovno srećni. U protivnom vrata pakla su “close by”. Jer kad Nijemci osjete da su oštećeni , na primjer da su zaobiđeni u raspodjeli već otetih svjetskih resursa ili te iste ne dobijaju za male pare obično nastaje neko novo buđenje unutar i najava proboja. A gdje drugo nego na istok. Zbog toga Njemačku za svjetskog šampiona, ali samo u tom pravougaoniku izmedju dva gola. I mirna Bosna.
Njegoš Delić, juni 2026